Sobovi šetaju
Vrijeme je bilo sunčano, a usput smo vidjeli dosta jezera, sušionica bakalara i sobove što šetaju po cesti i uz nju. Bilo je na nekim mjestima i snijega, iako je bio početak srpnja. I tako smo naposljetku stigli na odredište. Parkirali smo motore i prvo što smo napavili je bilo lijepljenje znaka našeg kluba MK Fjaka na tablu Nordkapp. Tako smo obilježili Nordkapp i onda razgledali ovo mjesto uz more i slikavali se skoro sat vremena.
Tu inače dolaze brojni motoristi od kojih smo neke i vidjeli. Susreli smo i jednoh španjolskog bajkera na Ducatiju. On je došao na Nordkapp sa curom i onda se čudio zašto smo išli preko Sibira, kad je postojala i lakša ruta. Bilo mi je drago to čuti jer je potvrda da splitski motoristi imaju snage i znanja ići težim putem do krajnjeg sjevera…
U blizni Nordkappa sam kupio krzno od soba za 50 eura i njime pokrio BMW GS 1200 Adventure. Malo je čudno izgledalo, ali je barem bilo toplo. Odahnuli smo i počeli se polako pripremati za povratak u Split. Ovog smo puta išli lakšim putem preko Švedske, Finske, Njemačke…
U tom dijelu Europe ljeti je dan – cijeli dan. Noći nema, pa je najčudnije od svega bilo vidjeti sunce u 1 sat ujutro. Imali smo muke zaspati dok je vani dan, ali smo taj problem riješili navlačenjem zavjesa u hotelu u Alti. Idućeg dana je Amigo opet platio ’bijesnu’ sumu za žarulju od prednjeg svjetla. U Splitu ona za Hondu CBE 1100 XX košta 60 kuna, tamo je 60 eura, pa se ti misli…
Prošli smo Norvešku i ušli u Finsku. Leu su na Yamahi gume bile u očajnom stanju, pa ih je morao obe mijenjati. Posjet vulkanizeru ga je koštao ravno 450 eura, ali smo bili sretni da je i taj problem riješen. Da se gume trebalo mijenjati u Sibiru, tko zna bi li Leo uspio. Krajem dana smo ušli u Švedsku, sami te večeri spremili jelo u kampu i planirali što ćemo raditi u Stockholmu.
Stockholm
Temperatura se u Stockholmu popela na 20 stupnjeva, pa je bilo više nego ugodno. Bili smo u Vasa muzeju gdje je izložen istoimeni kraljevski galijun, potonuo 1628. godine na prvom putovanju. Izvadili su ga Švedi sa dna mora i izložili u muzeju kojeg je dosada posjetilo 20 milijuna ljudi.
Vasa potonula na prvoj plovidbi
Švedski kraljevski galijun Vasa gradio se od 1625. godine u brodogradilištu u Stockholmu pod vodstvom Antoniusa Moniera i Nizozemca Henrika Hybertssona. Bio je dug 69 metara i težak 1200 tona. Imao je tri jarbola, 1275 m2 jedara i 64 topa. Građen je kao ratni brod i uz 133 člana posade, na njemu je bilo i 300 vojnika.
Vasa je bila preteška i nestabilna, pa je već na prvoj plovidbi 10. kolovoza 1628. godine potonula. Pod zapovjedništvom kapetana Söfringa Hanssona je isplovila prema Alvsnabbenu, ali je nakon samo 1000 metara, kroz otvore za topove počelo ulaziti more. Zatim se nagnula na jednu stranu i potonula na dubinu od 23 metra. Od 433 čovjeka na njoj, 30 ih se utopilo. Švedi su je s dna izvadili 24. travnja 1961. i stalno je restauriraju. U Stockholmu je 15. lipnja 1990. otvoren Vasa muzej gdje se galijun sada nalazi.
Intervju za radio Stockholm
Bili smo sa splitskim tablicama zanimljivi i novinarki Radio Stockholma, pa je intervjuirala Slavka. Srećom, zna on engleski. Kiša nas je dobro smočila na putu od Stockholma do Göteborga pa smo primijetili tehničke probleme. Periću se od vlage gasio motor, dok se Slavku se palila lampica od ulja. Sve su to bile male nevolje, pa smo ipak stigli u Göteborg i lako našli hotel.
U tom smo se gradu pošteno odmorili i onda se zaputili prema Berlinu. Kiša je lila kao iz kabla, pa nam je za tu dionicu dugu 600 km trebalo čak 11 sati. Toliko smo bili umorni da na kraju nismo ni ušli u grad, nego smo ostali spavati u jednom mjestu 60 km prije Berlina. Tek smo sutradan obašli ostatke Berlinskoga zida i vidjeli neke znamenitosti.
Na lijepim smo cestama zatim prošli preko Dresdena sve do Praga. Nakon prelaska njemačke granice, u Češkoj su nas na ulazu dočekale prostitutke. Čehinje koje se bave najstarijim zanatom na svijetu naime čekaju tu platežno sposobne mušterije iz Njemačke kako bi što bolje zaradile. Neke od njih su bile u toplesu, a sve su imale mini suknje i zvale na ’dogovor’.
Nismo se na to osvrtali jer smo htjeli večer provesti u pivnici ‘U Fleku’ u Pragu gdje su nekada davno splitski studenti osnovali Hajduk iz Splita. Tu smo se u ugodnoj atmosferi uz ljubazne domaćine, po prvi puta opustili kako treba. Znali smo da Dalmacija nije daleko, pa je pivo te večeri teklo u potocima… Za uspomenu smo se slikali uz Hajdukovu spomen ploču, postavljenu 2001. na kojoj na hrvatskom, češkom i engleskom piše da je tu osnovan splitski nogometni klub.
U mjestu Kutna Hora smo bili u neobičnom zdanju, kapeli ukrašenoj ljudskim kostima. Vjerovali ili ne, u njoj ima kostiju čak 40.000 mrtvaca. Malo podsjeća na Notre Dame u Parizu, ali je zapravo bizarna jer smo se nagledali lubanja i bedrenih kostiju od kojih su odrađeni svijećnjaci i drugi razni ukrasi.
Kapela u Sedlecu
U 13. stoljeću je Jindrich od Sedleca bio u Svetoj zemlji. Odatle je donio šaku zemlje sa Golgote i rasuo je po groblju u predgrađu Kutne Hore – Sedlecu. Groblje je zato postalo poznato pa su se svi htjeli tu pokopati, čak i iz susjednih država. U vrijeme kuge 1318. je tu pokopano oko 30.000 ljudi. Još ih je 10.000 stiglo na groblje za vrijeme Husitskih ratova, a Husiti su 1421. zapalili crkvu u Sedlecu. No, gradnja kapele Svih svetih je počela u 14. stoljeću. Poluslijepi redovnik je kasnije 1511. došao na ideju slaganja piramida od kostiju u kapeli. Godine 1661. su od kostiju mrtvaca napravljene prave dekoracije, a kapelu je u 18. stoljeću restaurirao i barokno modificirao Jan Santini Aichl. Neke od dekoracija koje smo vidjeli je inače napravio stolar Franatišek Rint sa dva pomoćnika.
Suza u oku
Pretposlijednja dionica je bila u ‘susjedstvu’ – od Brna smo preko Beča, Graza i Maribora došli u Zagreb. Tamo su nam toplu dobrodošlicu pripremili momci iz moto kluba Goodfellas kod kojih smo ostali spavati. Naš trijumfalni povratak uslijedio je 9. srpnja kad smo krenuli prema Splitu. Kako smo se približavali, uzbuđeje je bilo sve jače. U ’predvorju’ grada Dugoplju smo izašli sa auto ceste i na trenutak stali.
Pogledali smo se onako kroz vizire kaciga i prešutno jedan drugome odali priznanje. Pređen je stvarno dugi put i savladane mnoge nevolje, a sada nas opet čeka naš dragi Split i kupanje u srpnju. Jurnuli smo iz Dugoplja velikom brzinom put kafića Bounty koji je club-house MK Fjaka iz Splita. Tamo smo ugledali veliku grupu ljudu koja nas je čekala i suza mi se načas pojavila u oku. Hvala Bogu, opet smo stigli kući nakon pređenih 11.650 kilometara u 19 dana.