logo

Proin gravida nibh vel velit auctor aliquet. Aenean sollic itudin, lorem quis bibendum auctornisi elit consequat ipsum, nec nibh id elit. Lorem ipsum dolor.

Latest Posts
Top
Image Alt

Na dva kotača do Nordkappa preko Rusije – 3. dio

Otišli smo tako Zimski dvorac i ušli u najveći ruski muzej. U njemu ima toliko toga da bi, kažu Rusi, običnom posjetiocu trebalo 12 godina da vidi sve, ako se samo po jedan minut zadrži kod svake skulpture ili slike…

Otišli smo tako Zimski dvorac i ušli u najveći ruski muzej. U njemu ima toliko toga da bi, kažu Rusi, običnom posjetiocu trebalo 12 godina da vidi sve, ako se samo po jedan minut zadrži kod svake skulpture ili slike…

Vodila nas je Natalija vidjeti crkve na čijim je krovovima stavljeno i po 500 kg zlata. Posebno nas je dojmila crkva ‘Spas na krvi’ koja je izgrađena na mjestu gdje je 13. ožujka 1881. Poljak Ignatije Hryniewiecki bombom ubio ruskog cara Aleksandra II. Car je izbjegao brojne atentate, ali je toga dana stradao u Petrogradu …

 

Rubens

U Muzeju u Zimskom dvorcu u St.Petersburgu me se najviše dojmila umjetnička slika slavnoga Petera Paula Rubensa ‘Carita Romana’ na kojoj se vidi Cimon, mlada žena koja Perou, svome starome ocu, okovanom u lance, tajno daje piti mlijeko iz svoje – sise. Rubens je taj motiv napravio u nekoliko verzija jer je kćerka Cimon baš na taj način spasila svoga oca smrti od gladi. On je bio u ostavljen da umre u zatvoru, a Cimon ga je posjećivala i na sreću imala mlijeka jer je prije toga rodila dijete. Njena je požrtvovnost na kraju otkrivena, ali je donijela obrat, pa je Pero samo zbog toga pušten iz zatvora.

Pričala nam je kako je bilo teško i pod opsadom Nijemaca u Drugom svjetskom ratu kada se St.Petersburg zvao Lenjingrad i bio je ukupno 900 dana i noći pod opsadom nacista. U tom je periodu po njenim riječima umrlo čak 2 milijuna ljudi.

U znak zahvalnosti smo gospođi Nataliji dali 1200 rubalja i onda je dodatno odveli na večeru. Malo joj je možda bilo i neugodno, ali je uživala u jelu. U svakom slučaju, od nje smo puno toga doznali i svakome bi preporučio da u St.Petersburgu uzme pravog vodiča jer se takve stvari isplate.

Isto tako preporučam da nitko ne nosi dolare jer ih u Rusiji nerado mijenjaju u rublje. U St.Petersburgu smo ostali dva dana i oporavili se od velikog napora.

 

Šibenčani u Rusiji

Iako daleko od domovine, razveselili smo se u jednom kafiću u St.Petersburgu kad smo shvatili da stol do nas sjede dva pomorca iz Šibenika. Počastili smo se međusobno turom pića, popričali s njima i guštali u neočekivanom i srdačnom susretu.

Nastavili smo naše putovanje preko Petrozavodska, ali je cesta postajala sve lošija. Imao sam čak i kameru na stalku motora, ali se u vožnji zbog rupa BMW 1200 Adventure toliko tresao da je crkao objektiv. Kako ta cesta izgleda je zapravo teško opisati budući da od velike zime asfalt puca. No, to je bio tek početak…

Usput smo stajali na benzinskim crpkama i ulijeveli gorivo oznake ROZ 91 ili 92. Nakon 500 km od St.Petersburga nas je uhvatila velika kiša i smočili smo se ‘ka pivci’. Stali smo međutim u jednom mjestu prije Medvezhyegorskija i iznajmili malu kućicu. Tu smo sušili robu, jeli i otišli spavati da bi bili spremni za dionicu od Medvezhyegorskija do Murmanska dugu 800 km. Nismo nažalost baš imali mirnu noć jer su nas u kućici cijele noći progonili komarci…

Na putu za Murmansk smo sutradan prošli pored stupa sa brojnim komadima robe obješenim na stablima oko njega. Običaj su davno uveli politički zatvorenici koje su slali na rad u Sibir. Stavljanje odjeće na stabla simbolizira želju ljudi da se u Sibir nikada više ne vrate. Tako smo i mi učinili, ostavili smo čarape ne stupu i poželjeli da više ovdje ne dolazimo…

Prošli smo također i kroz grad Monchegorsk, nastao 1937. godine u oblasti Murmansk. U njemu živi oko 52.000 ljudi, ali je nama izgledao kao iz nekog horora. Dijelom zato jer je bilo oblačno, a onda i zbog toga što su ulice bile raskopane i nigdje nije bilo žive duše. Kuće su nekako mračne i zaštrašujuće, napravljene od drva koje je davno počelo truliti.

Zastali smo na kratko motorima i nehotice u glavi usporedili ovaj grad sa našom lipom Dalmacijom u lipnju. Muk je prekinuo Slavkov komentar – majke ti mile, di smo ovo došli…

 

Murmansk

Oko 20 sati smo toga dana stigli u Murmansk. Na tabli s natpisom ovog grada smo stavili naljepnicu MK Fjaka, neka svi znaju da su Splićani bili ovde.

Sutradan opet ista priča sa cestom. Makadam, pa rupa do rupe i ajme nama i motorima. Prva je nastradala Slavkova Yamaha Fazer jer su joj popustila dva semeringa na amortizerima. Omotali smo na vilice Amigove čarape i šalili se da je Yamaha dobila reumu.

Poslije je ‘buletu platila’ i Perićeva Honda jer je nakon upada u jednu rupu dubine pola metra pukao top-case. Nosač je pukao ‘naživo’ i sve je ostalo visiti na mreži. Nakon toga mogu samo reći da je bolje voziti bez top-casea, svaki će puknuti.

Ali, što je, tu je. Morali smo rasteretiti Hondu pa smo uzeli dio Amigovih stvari na svoje motore i krenuli dalje.
Na putu smo sretali male kombije, goleme UAZ kamione i naravno – Lade. Muka se cestom je potrajala sve do područja uz granicu gdje nas je dočekala hladnoća krajem lipnja. Pred par dana je u Rumunjskoj bilo toliko vruće da je 16 ljudi umrlo od toga, a vidi ovde – dočekala nas temperatura od samo plus 6.

 

Vojna baza Pečenga

Cesta je nažalost vodila i kroz vojnu zonu Pečenga. Već na ulazu nam je bilo puno toga jasno kad smo vidjeli rampu i naoružanog vojnika. Svakome tko uđe u tu zonu on kaže ono što je ozbiljnim glasom i nama rekao – prođite, ali je strogo zabranjeno skretanje s puta i zaustavljanje, ovo je vojna zona… Kod rampe je bio vizuelni dokaz da vojska misli ozbiljno – na jednom stupu je stajala Lada Niva, nekada davno pregažena tenkom. Nema šta, dobra demonstracija što te čeka ako se ne držiš pravila.

Za pegulu se baš meni na BMW-u probila guma usred vojne zone. Ma di baš ovde – promrmljao sam nadajući se da neće odnekud izjuriti naoružani vojnici misleći da smo špijuni ili tko zna što. Osim toga, gdje ću kupit gumu za motor usred vojne zone u Sibiru?

Srećom, Leo je spasio stvar. Izvadio je iz torbe ‘Fast’ i napunili smo gumu u kratkom vremenu. Štoviše, taj je ‘Fast’ poslije držao sve od Sibira do Splita, dakle oko 6000 km.

No, ova mi je priča bila škola – uvik na put ponesi rezervne gume jer ih često puta nemaš gdje kupiti. A one, kao za dišpet, pucaju tamo gdje se najmanje nadaš. Nastavili smo kroz vojnu zonu gdje je sve bilo puno tenkova, raznih transportera, bodljikavih žica, ograda… Uočili smo i tri manja grada okružena žicom gdje žive vojnici sa familijama.

Izračunali smo kako je vožnja po rupama trajala oko 1800 km, ali smo znali da je norveška granica blizu. Već smo ‘odbili’ bubrege na sibirskim cestama i jedva čekali normalni asfalt. I tako smo napokon stigli na granicu. Na izlazu ista procedura kao i na ulazu – dakle ukupno šest granica, kontrole, pregledi, jednom riječju – gnjavaža.

Tražili su Rusi od nas i papir kojeg smo dobili na ulazu i onda ga treba pokazati na izlazu. Tu sam opet svojom krivicom imao stresnu situaciju jer nisam mogao naći taj komad papira. Stavio sam ga negdje i nikako ga naći. Promislio sam – neću valjda biti tolika pegula da ostanem u Rusiji zbog nekog papira i sebi natovarim na vrat dodatne nevolje. Kad sam ga napokon našao, sreći nije bilo kraja.

 

Benzinske crpke kao tvrđave

U Sibiru benzinske postaje nalikuju malim tvrđavama jer su radnici u njoj zaštićeni željeznom rešetkom. S mušterijama pričaju preko megafona, a punjenje ide tako da najprije platiš, pa puniš. Kad se suma potroši, nema više goriva, nego plaćaš opet na malom prozorčiću.

Ispalo je na kraju sve u redu pa smo se našli ispred norveške granice, a Rusija je bila iza nas. Nakon svih tih silnih rampi, vojnika, granica i pregleda, očekivali smo da će i Norvežani možda imati slične ‘prepreke’. No, baš smo bili blesavi – na norveškoj granici je jedna jedina carinica otvorila velika željezna vrata, pogledala nam putovnice i pustila nas unutra. Od policije i vojske ni traga ni glasa, kakva razlika u odnosu na Rusiju.

Kad smo napravili prvih 500 metara u Norveškoj, razgalili smo se. Sve je mirisalo, ceste su bile fenomenalne, krajolik uređen, zelenila gdje ti pogled seže. Amigo je čak onako teatralno klekao na cestu i poljubio je… Radovali smo se kao mala djeca jer smo ušli u državu koja, zamislite, ima normalnu cestu!

Nakon toliko mučenja s rupetinama u Rusiji, osjećali smo se spašeni… Ujedno smo bili jako ponosni jer smo mi četiri Splićanina ‘pobijedili’ Sibir na dva kotača što vjerujte, nije nimalo lako, makar se vozilo u lipnju…

You don't have permission to register