logo

Proin gravida nibh vel velit auctor aliquet. Aenean sollic itudin, lorem quis bibendum auctornisi elit consequat ipsum, nec nibh id elit. Lorem ipsum dolor.

Latest Posts

Pratite nas na:

Top
Image Alt

Grčka

Put preko Crne gore, Albanije, Makedonije do Grčke i Italije

Kako je već bio mrak, kotorski smo zaljev prošli s trajektom plativši kartu za nas i motor samo 2 eura. Kad smo nakon pola sata stigli u Budvu, čekao nas je super luksuzan apartman po cijeni od samo 12 eura. Večer smo ugodno proveli u ribljem restoranu. Oborita riba koju su nam servirali bila je fenomenalna.

 

2. dan – petak 26. svibnja

Ujutro smo bili na razgledavanju Budve te pješačili velikom šetnicom koja se proteže cijelom obalom kroz grad. Šetnica je stvarno lijepo uređena, puna luksuznih kafića i disko klubova. Na rivi smo popili piće i onda se uputili u pravcu Albanije. Prošli smo preko Sv. Stefana i oduševili se crnogorskom obalom. Krajolik je uistinu vrlo lijep – vidjeli smo velike stijene što izlaze iz mora te šumovite planine. Zrak je svjež, ali je cesta malo nezgodna, puna rupa i dosta uska.

Prošli smo Podgoricu i cestom preko planina stigli do granice s Albanijom. Tu nas je dočekala – dezinfekcija i deratizacija, bolje rečeno nečista lokva kroz koju prolaze sva vozila. Za vizu smo platili 20 eura i malo čekali da nam se riješi papirologija. Iako je izgledalo malo opasno na ulasku, krenuli smo dalje prema Tirani ali ne cestom nego makadamom… I to kakvim – rupa ima kao u priči, a neke su duboke i po pola metra.

Uočili smo da svakih sto metara ima benzinska stanica. Nisu to crpke kao kod nas u Hrvatskoj, nego su točionice goriva ispred kuća za stanovanje. Odmah nam je bilo jasno koliko Albanija zaostaje za nama.

Ljudi su međutim bili oduševljeni što nas vide, mnogi su nas srdačno pozdravljali. Zbog loše ceste smo vozili samo 60 km na sat. Prolazili smo kroz gradove koji podsjećaju na buvljak, pune trgovina što nude od robe do namješataja. Sve je to međutim puno prašine što se diže s neasfaltirane ceste.

Stali smo napokon u gradu Shkoder i odlučili ručati. Po cijeni od 20 eura smo se dobro najeli ukusne hrane i napili piva Tirana. Restoran je lošiji od hrane – izgleda kao neka seoska zadruga, na zidovima vise slike pejsaža i krlekte s pticama.

Od Shkodera do Tirane je 120 km što je dugo s obzirom na kvalitetu ceste. Tek oko 19 sati navečer smo stigli u Tiranu gdje nas je čekao gust promet i pravi prometni kaos. Semafora ni za lijek, jedina dva koja smo vidjeli, nisu bila u funkciji. Sve je inače puno prašine, a mi smo se dali u dugotrajnu potragu za hotelom.

Puna dva sata smo obilazili hotele i napokon našli jednog odgovarajućeg po cijeni od 60 eura. Dok smo prolazili gradom, uočili smo da na krovovima mnogih zgrada postoje bojleri. Tako Albanci imaju toplu vodu, jer te bojlere grije sunce, a onda voda gumenim crijevom provedenim kroz prozor stiže u stanove…

Najčešće prijevozno sredstvo u Tirani je – trokolica. Navečer smo izašli vani i uvjerili se u velike suprotnosti. S jedne strane su bijeda, prašina i beskućnici – s druge luksuzni kafići i hoteli s pet zvjezdica ispred kojih su skupe limuzine. Popili smo piće u odlično uređenom kafiću blizu centra, odmah do fontane u bojama.

 

3. dan – subota 27. svibnja

Albanija jest zanimljiva, ali smo nastavili put prema Makedoniji. Odlučili smo ići lokalnim cestama što nam je omogućilo da vidimo visoke planine. Na vrhu jedne od njih smo se osjećali kao u zrakoplovu. Pogled je bio divan – svuda okolo samo planinski vrhovi. Cesta je – ajme… Zaštitne ograde ne postoje, zavoja ima mali milijun.

Ne možemo naprosto vjerovati da tako blizu Hrvatske postoji takvo siromaštvo. Uz cestu smo vidjeli ljude što prodaju šumske bobice nataknute na konac, a mlazovi vode što izlaze iz zemlje označavaju auto praonice. Prošli smo kroz industrijski grad Elbasani i došli u Quafthane, zadnje mjesto prije granice s Makedonijom.

Na granici smo uočili tisuće bunkera napravljenih u vrijeme Envera Hodže koji se bojao napada Jugoslavije na Albaniju. Makedonsku granicu smo prošli dosta brzo i naišli na bolje ceste nego u Albaniji. Do Ohrida smo zbog toga stigli vrlo brzo. Tu smo se počestili jer je Slavkovoj supruzi bio rođendan.

Ohrid je mali gradić nalik Makarskoj. Ohridsko jezero podsjeća nas na more, ali krećemo dalje za Grčku. Granicu smo prošli dosta brzo i stali u mjestu Florina. Imali smo sreće i našli hotel na jednoj uzvisini s koje puca divan pogled na jezero. Od lokalnog ugostitelja koji nam je spremio pastrve, doznali smo da tu postoji najduži most na svijetu dug 1372 metra. Most je miniran, rekao nam je, i u slučaju napada na Grčku, ruši se pritiskom na jedno dugme…

 

U prolazu4. dan – nedjelja 28. svibnja

Ujutro smo se uputili u Atenu i na pola puta do tamo stali u gradu Larissa. Ceste u Grčkoj su odlične, kultura prometa još bolja – svako auto se miče na pomoćnu traku da propusti brže vozilo.

U malom industrijskom gradu Kozavi smo napunili 33 litre goriva, prvi put nakon Cavtata i pređenih 670 km preko tri države. BMW je dakle bio izuetno štedljiv – gutao je samo 5,2 litara na 100 km. Kozava nije nešto lijepa, no zadovoljni smo ponuđenim i otišli na počinak.

 

5. dan – ponedjeljak 29. svibnja

Autocesta do Atene nas ljepotom ostavlja bez daha. Cijelim putem je posađen oleandar, a krajolik je pun maslinika koji kilometrima ne prestaju. Oko 18 sati navečer smo došli u Atenu i greškom uletili u crnačku četvrt – tu smo vidjeli blindirana policijska vozila i policajce naoružane automatskim oružjem.

Svuda su po ulici na podu ležali da slučajno ne bi stradali od pucnjave. Brzo smo izašli iz te četvrti i našli hotel u gradiću Luka, zapravo predgrađu Atene. U njemu se inače u centru nalaze posađena stabla mandarina…

 

6 dan – utorak 30. svibnja

Cijeli smo dan rezervirali za razgledavanje Atene. Parkirali smo motore kraj stadiona na kojem su održane prve i zasada poslijednje Olimpijske igre. U njegovoj su blizini i druge nedovršene akropolice. Tu smo kupili kartu za sve građevine u Ateni što nas je koštalo 12 eura po osobi.

Odatle smo pješke krenuli za Akropolu po velikoj vrućini od 35 stupnjeva u hladu. Penjali smo se malim uličicama i usput kupovali suvenire. Iz Akropole puca divan pogled jer je ta veličanstvena građevina smještena zapravo na brdu usred grada.

Tek se odozgo vidi koliko je Atena velika. Akropola je predivna s ogromnim stupovima, samo su skele za obnovu na njoj malo pokvarile dojam… Nismo zaobišli ni muzej blizu Akropole i onda smo se lagano počeli spuštati prema ostalim građevinama u podnožju Akropole.

Penjanje i jako sunce su nas izmorili pa smo otišli na grčku salatu. Kad smo malo predahnuli, navečer smo otišli na veliku šetnicu uz obalu. Vidjeli smo na stotine kafića, štekata i restoran, pa nismo odoljeli ući u jednoga. Tu smo smazali najveće škampe u životu… Večera je bila odlična uz ribu i njihovo maslinovo ulje.

 

7. dan – srijeda 31. svibnja

Cijela je ekipa jednoglasno odlučila preko Peleponeza krenuti do Patrie. Spustili smo se nakon nekog vremena s auto puta i prešli na cestu uz samo obalu. U jednom smo restoranu opet stali na ribu i popili par čašica vina. Nismo zato htjeli voziti dalje nego smo odlučili ostati u hotelu blizu Patrie jer je imao bazen s morskom vodom.

Cijena je čak bila prihvatljiva – oko 40 eura. Poslije kupanja u bazenu smo se malo odmorili i otišli na motorima do Patrie. To je lučki grad, pun noćnog života. Popili smo piće i vratili se u hotel, znajući da nas čeka još dug put.

 

8. dan – četvrtak 1. lipnja

Ujutro smo se uputili za Igumenicu što je za nas krajnje odredište u Grčkoj. Nije nam se još jedno dalo prolaziti lošim albanskim cestama, pa smo u Igumenici odlučili ući na trajekt za Anconu. To nam se činilo dobro rješenje jer smo htjeli vidjeti Moto GP utrku u Mugellu kraj Imole. Ručali smo u Prevezi, gradu na pola puta od Igumenice i onda se ukrcali na luksuzni putnički brod za Anconu. Cijena za dvoje ljudi i motor je 100 eura.

 

9. dan – petak 2. lipnja

Vožnja od Igumenice do Ancone je trajala oko 15 sati. Dobro smo se naspavali i onda krenuli prema Mugellu. Kad smo došli na 30 km od odredišta, tražili smo po planimama hotel. Našli smo smještaj tek u 22 sata u jednom planinarskom domu. Za večeru smo pojeli specijalitet kuće: porciju Fiorentina koji se sastoji od 1 kg krvavog bifteka… Spavanje je skupno jer je 25 kreveta bilo u jednoj velikoj prostoriji.

 

10. dan – subota 3. lipnja

Rano smo se uputili put trkališta. Kupili smo kartu za trening i utrku što je koštalo više od 1000 kuna po osobi (160 eura). Susreli smo tu i tri bajkera iz Sinja i dvojicu iz Splita. I oni su imali problema sa smještajem, pa smo ih savjetovali da dođu s nama nevečer do planinarskog doma.

Trening smo odgledali i stalno se čudili kako je Mugello staza nastala usred – ničega. Posjetilaca je bilo na desetke tisuća, dolazili su sa svih strana…

 

11. dan – nedjelja 4. lipnja

Gužva je bila toliko da smo motore ostavili i pješke otišli na stazu. Na ledini uz pistu smo jedva našli mjesto i usput vidjeli more kamp prikolica… Navijanje je jednako kao na nogometnoj utakmici. Podjela je fascinantna – na jednoj su tribini oni što vole Valentina Rossija i Yamahu, na drugoj su navijači Ducatija.

Rivalstvo je veliko, navijanje još žešće. Nakon utrke od 250 i 500 kubika, došla je na red Moto GP utrka. Mi smo obukli majice Yamahe i Valentina Rossija koji je pobijedio nakon teške borbe… To je bio znak za urnebes – palile su se baklje, mahalo zastavama. Rossi je u znak zahvalnosti navijačima zapalio gumu na motoru.

Čekali smo oko sat i pol da se gužva malo smanji, pa smo krenuli do motora. Istog smo dana požurili kući u Split. Od Padove smo došli u Trst, odatle do Rijeke gdje smo spavali kod neke ljubazne bake za 100 kuna.

 

12. dan – ponedjeljak 5. lipnja

Iz Rijeke nas je put vodio kući u Split. Svi smo bili zadovoljni viđenim, pogotvo hranom i trkom u Mugellu. Povratak u Split prošao je u znaku one izreke – svuda pođi, ali kući uvik opet dođi…

You don't have permission to register