Tako su Splićanin Željan Rakela, Varaždinac Darko Labaš i dvoje Austrijanaca na jednom motoru – Georg Haglmayer i njegova Helga, ušli u Nepal. Očekujući da će se tu zadržati par dana, uzeli su vizu za tri dana. Kasnije su zbog toga zažalili i morali kupiti vizu za 60 dana…
Jedini iz SplitaPremda u gradu pod Marjanom ima određeni broj onih što idu na duga putovanja na dva kotača, koliko je nam poznato, Rakela je jedini splitski motorista koji je stigao čak do Himalaje i Nepala…
Bolje ceste
Ceste su bile nešto bolje nego u Indiji, ali je isto na njima bilo puno okruglog kamenja. Odmah nakon granice su naišli na 20-ak zapaljenih autobusa i drugih vozila te saznali da su tu bili neki vjerski neredi. Vidjeli su i potopljena sela jer su monsuni donijeli veliku kišu. Zbog poplava je stoga milijun Nepalaca mjesec dana ranije ušlo u Indiju s kojom imaju dobre odnose.
Prvo zaustavljanje su imali u Nacionalnom parku ili bolje rečeno pravoj džungli. Odsjeli su u “hotelu” gdje su zidovi i krov napravljeni od slame i blata, a na podu je bila – zemlja. Svako malo je nastajalo struje, a bajkeri su se u međuvremenu pogostili sa tamošnjim jelom. Uz rižu, malo mesa i razne umake su utažili glad.
Srećom su na prozorima bile mreže pa ih komarci nisu smetali. Šok je međutim došao usred noći kada su ih probudili nepoznati urlici i vika ljudi. Izašli su vidjeti što se događa očekujući nove probleme u nepoznatoj zemlji, no vlasnik hotela ih je brzo umirio.
Slonovi kradu rižu
Te su naći naime slonovi došli seljacima jesti rižu po poljima pa su ih ovi tjerali bakljama i povicima. Nije bilo namjere da se gladne slonove – lopove ubije, nego samo potjera. Ujutru su Rakela, Darko i Georg sjeli na svoje moćne motore i krenuli put grada Pohore. Usput su stajali i kupili sebi piće što nije bilo baš ugodno.
Nepalci zbog stalnih nestanaka struje naime drže Coca-colu i ostala pića u malim frižiderima s ledom. Kako se led otapa, staklene boce su u vodi i čepove je već zahvatila korozija. Zato je cola imala metalni ukus, ali je i to bilo podnošljivo.
U Pohori ima dosta turista radi obližnje planine Anapure. Posjetili su i vodopade David Falls gdje su doživjeli ugodne trenutke. Motoriste su na njihovo veliko izneneđenje sačekali građani poredani u nizu. Zabezeknuto su gledali kako im svećenici stavljaju crvene točke na čelo i poklanjaju svilene marame za sreću…
Štoviše, našao se tu i pripadnik vojske i službeno ih pozdravio. U špaliru je na ulici čak bilo 70 djece i svako od njih im je dalo po jedan cvijet. Upisali su se nakon toga u knjigu gostiju i onda su ljudi otišli svojim putem. Rakeli i dan danas nije jasno čemu mogu zahvaliti takav svečani doček. Možda tako lijepo sačekuju sve goste, iako nije isključeno da su ih zamijenili s nekim.
Festival Kumarija
Nepalu su posjetili festival Kumarija koji imaju živoga boga – curicu od 12-13 godina. Nju bira skupina svećenika obilazeći lokalne familije. Kada prepoznaju neku od djevojčica, uzimaju je u hram i ona je živi bog dok ne dobije prvu menstruaciju. Za to vrijeme je roditelji mogu posjećivati, ali je nakon svega svećenici vraćaju familiji.
Nestašica benzina
Našli su lako hotel po cijeni od 8 dolara za dvije osobe, ali su se uskoro suočili sa nestašicom benzina što im je poremtilo planove. Georg i Labaš su stari kompanjoni i puno su kilometara prešli skupa. Međutim, u Pohori su imali različito mišljenje o tome kuda dalje jer su gorivo mogli jedino nabaviti od lokalnih švercera usred noći.
A tako se nije moglo dalje… S obzirom da je prva opcija prema planu predviđala povratak u Europu istim putem preko Indije, Georg i Rakela su bili mišljenja da nema više smisla riskirati život u Pakistanu nego promijeniti plan. Druga opcija je bila ići kući preko Kine, ali se to pokazalo kao nemoguća misija jer Kinezi traže polaganje vozačkog ispita na njihovom jeziku i novu registraciju svih vozila.
Tako im je barem kazao Labaš tijekom rasprave. Treća opcija – povratak preko Afganistana je bila suluda. I tako je ostala četvrta mogućnost – odletjeti zrakoplovom u Tursku i motore špedicijom poslati tamo.
– Tu se Georg i Labaš imali različite poglede. Ja sam se po razumu priklonio Georgu i odlučio motor poslati zrakoplovom. Stvarno je bilo previše riskantno vratiti se kroz Pakistan. Uostalom, nakon našeg povratka u Hrvatsku sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitao da je neko pleme u pokrajini Swat, blizu cesta gdje smo prolazili, nakon sukoba s vojskom pogubilo odsijecanjem glava 6 vojnika i 7 civila. Nije imalo smisla izazivati sudbinu još jednom, mi smo ipak avanturisti, a ne vojnici… Labaš nas je te večeri napustio u Pohori, ali je ipak učinio što i mi samo desetak dana kasnije – priča nam Rakela u Splitu.
Kiptili od bijesa
U Katmanduu su našli špeditera koji im je za prijevoz motora tražio po 2500 eura. Dok su se dogovarali što učiniti, gazda špedicije po imenu Ganes nam je dao novi račun – po 3500 eura. Kipili su i Rakela i Georg od bijesa u sebi, ali nisu ništa rekli. Nisu naprosto imali izbora…
Tako su platili prijevoz, stavili motore u drvene sanduke, izdušili im gume, te čekali prvi zrakoplov Nepal Aira za Tursku. U međuvremenu su se Georg i Helga vjenčali po nepalskom običaju. Cijelo ih je vrijeme pratio pouzdani vodič Govinda koji nije htio primiti novac. Zato su mu Georg i Rakela obećali plaćati po 40 eura mjesečno godinu dana što je za njega pravo bogatstvo.
Uočili su na ulici i ljude kojima od lepre otpadaju uši i prsti, ali i lijepe pejsaže te brojna polja riže. Najveći šok im je bilo saznanje da u Nepalu pale mrtve uz rijeku.
– Ono što je kod nas Lovrinac, to je za njih područje uz rijeku. Tamo donose tijela umrlih, daju im vode da, prema vjerovanju, ne ožedne na putu do Boga, i onda ih prekriju granjem i zapale. Usto ih mažu nekom tekućinom da bolje gore, a samo par metara dalje se djeca kupaju u rijeci. Ne treban valjda ni govoriti da je smrad zapaljenih tijela nesnošljiv – navodi bajker MK Fjake.
‘Hajduk biri vecno’
Bez obzira na paljenje mrtvih, bilo im je lijepo u Nepalu. Jahali su na slonu 3 sata za 50 eura, gledali nosoroge i očekivali da će vidjeti tigrove. Obašli su hramove Budista i Hindusa koji imaju 300 milijuna bogova. Na ulici su viđali i hinduističke svećenike prekrivene pepelom i raznim bojama. Doznali su od vodiča da puše hašiš da bi bili u kontaktu s bogom…
Najsmješnija je epizoda bila u Katmanduu kada je Rakela pitao grupu Nepalaca je li što znaju o Hrvatskoj i Austriji. Kazali su da nemaju pojma gdje je, ali su isto tako rekli da znaju Šukera, Štimca i Bokšića. Na to ih je Rakela u šali postrojio i učio da viču – Hajduk živi vječno. Njihova je verzija pokliča sa Poljuda bila doduše malo drukčija pa su vikali – Hajduk biri vecno…
Himalaja
Tako su silom prilika bajkeri u Nepalu ostali 13 dana. Kada su napokon došli na aerodrom, vidjeli su da je Georgu na karti Nepal Aira pisalo Istanbul, no Željan i Helga su imali karte za Islamabad u Pakistanu. Taj je nesporazum na vrijeme riješen pa su poletjeli za Tursku. Fascinantno je bilo vidjeti da lete pored Mt.Everesta, a ne poviše planina kao što se to obično događa.
Preko Delhija i Dubaija su stigli u Istanbul i sutradan odmah išli vidjeli jesu li motori stigli. Tom ih je prilikom oderao taksista naplativši 50 eura za 3 km. Još je gore bilo saznati da motora nigdje nema. Čekali su jedan dan na aerodromu u Turskoj i sutradan pitali opet gdje su motori. Ni toga dana nisu stigli…
Do Nepala za 13 dana
Rakeli je iz Splita do nepalske granice trebalo 13 dana. Na tom je putu sa BMW-om GS 1200 Adventure prevalio 9500 kilometara od Dalmacije do granice Nepala. Zato tvrdi da bi se jačim tempom vožnje moglo stići na motoru od Splita do Kine za 15 dana.
Vozio sve do Splita
Boravak u Istanbulu se tako produžio na sedam dana. Šefu špedicije iz Katmandua su poslali x mailova očekujući neko objašnjenje zašto motori ne stižu. On se opravdavao samo do trenutka kada je iznervirani Rakela, ne želeći doći bez motora u Split, najavio da će se zrakoplovom vratiti u Katmandu po motor. U Turskoj im je pomogao izvjesni Murat iz lokalne špedicije. Vodio ih je na večeru i proveo cijeli dan s njima.
Sutradan ih je doveo do 30 km udaljenog mjesta gdje su motori nekim čudom, stigli ne iz Katmandua, nego iz pakistanskog Islamabada. Čim su dobili motore, Rakela, Georg i Helga su se iz Istanbula uputili kući. Georg je stigao do Zagreba i odatle, nakon prospavane noći, produžio za Innsbruck.
Rakela se toliko zaželio Splita da je u jednom dahu, sa samo pola sata sna, prevalio u 26 sati 1935 km i stigao u club-house Bounty gdje su ga iscrpljenog, gladnog i obraslog u bradu, dočekali članovi MK Fjaka, supruga Ivana i prijatelji.
Sad sam bolja osoba. Naučio sma na putovanju puno toga. Sada sam svjestan koliko je nekim ljudima teško, a nama u Hrvatskoj zapravo jako jako lijepo. Kad sam vidio gubavce u Indiji ili ljude što po cijeli dan voze rikšu za šaku dolara da bi se prehranili, a noću čak spavaju u njoj, shvatio mi ovde u Dalmaciji moramo biti sretni. Da samo vidite područja bez vode i zahoda i to siromaštvo, znali biste više o životu… Osim toga, čovjek dobije samopouzdanje – kada nađeš benzin tamo gdje to izgleda nemoguće ili prelaziš pustinju na plus 50, onda se tvara drugi pogled na divotu ovdje u Splitu – rekao je Rakela.