Djelo bolesnoga uma
Vidjeli smo barake zatvorenika, klozete, njihovu robu, slike tisuće lica na zidovima… Prošli smo i prostorije gdje je boravio dr. Mengele i nismo se mogli načuditi kako je bolesni ljudski um uopće mogao kreirati jedno takvo grozno mjesto.
Sjeli smo na motore potišteni strahotama viđenog i uputili se prema Varšavi. Na putu nas je uhvatio pljusak pa smo dobro pokisli i onda imali manjih problema na benzinskoj postaji jer nisu htjeli uzeti eure, pa smo ih mijenjali u zlote.
Čim smo stigli u Varšavu, uočili smo golemu zgradu koju je Poljacima poklonio Lenjin. Poljska je inače super zemlja, sve je čisto i uređeno, na ulicama Varšave su konji, kočije, ulični svirači, animatori… Umorni od pređenoga puta, zaspali smo kao klade u motelu Gorki.
Iz Poljske smo idućeg dana rano krenuli za Kaunas i Vilnius u Litvi. E, tu nas je već ‘uhvatila’ hladnoća iako je bio lipanj. Sve je međutim bilo OK jer smo znali što nas čeka i dobro smo se obukli. Od Varšave do Vilniusa ima 700 km što smo odradili u jednome dahu.
U centru Vilniusa smo onda šetali po centru i vidjeli velike crkve, ali i spomenike iz doba komunizma. Litva je vrlo civilizirana zemlja, uređena i čista i nismo imali problema sa pronalaskom hotela. U Vilniusu smo susreli jednog bajkera iz Njemačke koji se raspitivao gdje idemo. Kad je čuo da ćemo preko Sibira na Nordkapp, samo je kratko kazao – svaka vam čast. Moram priznati da u tom trenutku sva četvorica još nismo znali što nas još čeka…
U muzeju mučenja
Put nas je zatim odveo preko Rige u Latviji gdje smo malo zastali na pješčanim plažama Baltičkoga mora. Od Rige do Tallina smo vozili cestom uz more i onda ostali spavati na jednom imanju čiji se vlasnici bave seoskim turizmom. Večerali smo uz domaće pivo i hranu i već se počeli čuditi kako je na satu noć, a vani još uvijek dan.
Cesta prema Tallinu je bila lošija, ali se ipak moglo voziti. U Talinnu nismo propustili obaći muzej srednjevjekovnih sprava za mučenje i tu se nagledali svakakvih grozomornih čuda za koje je teško shvatiti da su ih izmislili ljudi da bi mučili druge ljude…
Glavni događaj je međutim bio prelaz ruske granice. U Estoniji smo usred grada naišli na granicu, pogledali su nam papire i pustili nas dalje. Čudili smo se kratkoj kontroli i nismo imali pojma da nas čeka prijelaz još ukupno pet granica da bi ušli u Rusiju.
Za prelaz svih tih punktova nam je, vjerovali ili ne, trebalo rekordna 4,5 sata. Morali smo ispunjavati puste papire, dokumente, osiguranja, svakakva čuda… Platili smo 30 eura za osiguranje motora, pustili da nas pregledaju i dobro provjere te naposljetku ušli u Rusiju.
Nismo niti 500 m prošli na ruskom tlu kada nas je dočekala nova nevolja u obliku dva policajca. Zaustavili su nas i pitali zašto nismo vidjeli znak stop. Uistinu, nismo ga vidjeli. Ali, nisimo ga ni mogli vidjeti jer je nizak i kompletno zarastao u travu. Rasparava o znaku stop se nastavila u maloj policijskoj postaji gdje smo saznali zašto smo zaustavljeni.
– Hajmo braćo Slaveni, dajte koju rublju – rekao je jedan od dvojice organa reda kuckajući značajno prstima po drvenome stolu na kojem je bilo staklo. A ispod stakla novačnica od 500 rubalja na koju je policajac, kao slučajno, lupkao. No dobro, nismo ni mi baš naivni, pa smo se stali izvlačiti.
Hrvatski suveniri
Slavko je osim toga otrčao do motora i donio im suvenire – hrvatske zastave. To je bilo doba prije naše slavne pobjede na Wembleyu s kojom su Rusi otišli na EP 2008., pa nam nije bilo nimalo ugodno. Tko zna, možda bi danas te hrvatske zastave imale veći učinak. Ovako smo im ipak izbrojili 150 rubalja i napokon, napokon krenuli dalje, spremni na nove zasjede policije.
Blago je reći da su ceste u Rusiji loše, prikladniji naziv je – prava katastrofa… Ipak, dočepali smo se vozeći uz UAZ kamione i brojne Lade navečer nekako St.Petersburga, grada sa 6,5 milijuna stanovnika i počeli nemoguću misiju – potragu za hotelom. Sve je bilo na ćirilici, a Rusi ne razumiju riječ hotel. Došli smo u najskuplju ulicu i tu gledali velike limuzine, Mercedese i Hummere kako prolaze. Tu smo našli hotele, ali je cijena bila pretjerana – oko 300 eura.
Na ulicama punih Rusa sa bocama u ruci smo našli nekog taksistu koji nam je obećao pomoći. Zvao je nekog tipa koji nam je trebao biti vodič. Kad smo vidjeli crnca pokrivenog nekim zelenim plahtama, naglo smo izgubili volju da nas taj igdje vodi. Ali, zato su nam ljubazni studenti našli drugog taksistu koji nas je 50 minuta vozao po blatnjavim ulicama i kavrtovima gdje je na zgradama većina prozora razbijena.
Radioaktivni žohari
Ta je ‘odiseja’ po St.Petersburgu trajala 50 minuta i već je bilo 4 sata ujutro. Mukama međutim nije bilo kraja – ’hotel’ gdje nas je doveo je bila obična baraka. S obzirom da smo bili umorni, odlučili smo se nevoljko tu spavati.
Stigavši u sobu smo upalili svjetlo i ugledali prizor kao iz horora – kreveti u otužnom stanju, a po podu trču žohari. I to kakvi – ogromni, kao da su radioaktivni. Tu je Amigu pukao film pa je ljutito izjurio ih tog, ajmo reć hotela.
Slijedili smo ga i vratili se nekako opet u centar grada. Onako umorni, gladni i žedni smo imali i sreće jer je neki ruski kamion skoro ‘pokupio’ Slavka na Yamahi… Tek smo oko 7 ujutro našli spas – jedan nas je recepcioner skupog hotela šutke odveo u svoj veliki stan i primio nas na noćenje.
Dogovorili smo cijenu i onda je on probudio svoje ukućane, premjestio ih i napravio nama mjesta. Nismo bili baš sretni s tim rješenjem, ali je u tom trenutku to bilo jedino moguće. Zaspali smo mrtvi umorni u krevetima gdje su još pred desetak minuta spavali drugi ljudi …