20. kolovoza – nedjelja
U Anconu stižemo tek u 9.30 jer je brod kasnio, pa krećemo obalom preko Riminija prema San Marinu. Uskoro stižemo na vrh planine gdje je tvrđava – država San Marino. Premda smo mogli ići i motorom, na vrh smo krenuli žičarom. Tamo smo vidjeli tri kule, puno restorana i suvenira, a oko 15.30 krenuli preko Forlija za Firenzu. Prešli smo Alpe po očajnoj cesti, a put je otežala hladnoća, neobična za ovaj dio godine. Navečer oko 20.30 stižemo u Pisu i tražimo hotel. Cijene su uistinu enormne pa smo se odlučili za privatni smještaj. Prije spavanja pravimo bilancu – prešli 420 km, potrošili oko 200 eura.
21. kolovoza – ponedjeljak
Čim smo se probudili razgledajemo Pisu. Naravno, išli smo vidjeti toranj koji je uistinu savršen. Izbliza baš izgleda dosta nakošen, a Talijani nemaju milosti – karta za ulaz košta 15 eura (oko 100 kuna) po glavi. Malo previše… Čim je prošlo podne, krećemo put Genove i onda za Monaco. U Monte Carlu se opet suočavamo sa visokim cijenama – dvije coca-cole na rivi deset eura. Po ulicama smo slikavali skupe automobile kojih je pun grad. Tako smo makar malo osjetili kako to bogataši žive. U potrazi za hotelskim smještajem izlazimo iz Monte Carla gdje je spavanje po 100 eura u hotelu sa dvije zvjezdice prema Nici.
Na putu smo susreli bajkericu koja se sjetila da smo se vidjeli nedavno u Garmisch-Partenkirchenu. Napokon smo našli smještaj u jednom gradiću između Monte Carla i Nice. Tu plaćamo 60 eura spavanje i 50 eura za večeru koja mi je najbolja u životu. Taj smo dan opet “slistili” 200 eura za benzin, autocestu, noćenje i jelo. Prešli smo 420 km, ukupno 850 od početka putovanja.
22. kolovoza – utorak
Oko 10 sati krećemo za Nicu i stižemo tamo za samo 10 minuta. Gledamo po gradu i ne možemo se načuditi ljepoti – sve je puno velikih palmi, dok gužve na gradskim cestama uopće nema jer su semafori odlično postavljeni. Nevolja nas međutim čeka na ulazu u Cannes. Sat vremena smo ulazili u grad po suncu u punoj opremi… BMW-a smo parkirali u garaži ali za svaki slučaj uzimam naše najvažnije stvari. Neka njih s nama, nikad se na zna…
Par sati smo razgledali “filmski” grad Cannes, šetali se po pločniku gdje su holivudske i druge zvijezde ostavljale otiske dlanova. Malo smo slikavali, pa popili piće. Oko 14 sati nam je već dosta Cannesa i francuskih astronomskih cijena pa odlazimo. U Perpiganu su nam servirali neku smrdljivu kobasicu koja nije uopće bila jestiva. Punimo gorivo – 34 litre za 48 eura, lijepo bome… Oko 20 smo ušli u Španjolsku. Htjeli smo se spustiti do obale, ali smo malo “zabucali” u noći pa se vraćamo u grad Girona. Tamo jedva nalazimo hotel za 60 eura jer je nam je nekoliko ugostitelja reklo da nemaju smještaja. Mislim da je to i zato jer imaju predrasude prema bajkerima. Na kraju dana vidimo da smo opet potrošili 200 eura. Prešli smo 620 km, sveukupno 1470 km.
23. kolovoza – srijeda
Na benzinskoj stanici u ŠpanjolskojNikolina je užasno umorna pa krećemo tek oko 10 sati prema Barceloni. Stali smo na jednoj pumpi blizu Barcelone i tamo pričali s jednim zaštitarom. Oduševio se kad je čuo da smo “potegli” motorom iz Splita dovde. Tu sam međutim smočio mobitel coca-colom, pa se nadam da će proraditi.. U Španjolskoj su cijene razumnije – za 38 eura ulivam 33 litre, dakle 10 eura manje po punjenju nego u Francuskoj.
Prošli smo Valenciu i stižemo u mali grad Sueca gdje tražimo kamp. Našli smo ga brzo, cijena je prihvatljiva – 22 eura. Digli smo najmanji šator u kampu i upoznali susjede – Amerikance i Talijane. Svi su druželjubivi, a mi zaključujemo da je bolje ovako kampirat. Nevečer smo se šetali po plaži gdje je puno pijeska, ali su i valovi ogromni. Navečer – cirkus u kampu – susjed do nas hrče kao grizli, ali smo umorni zaspali. Bilanca dana – prošli 450 km, potrošili 160 eura, mobitel opet proradio!
24. kolovoza 2006 – četvrtak
Probudili smo se oko 9 i napuštamo kamp. Zastali smo kraj Benidorma, grada s velikim neboderima i urbanim vilama na brdima. Poslije se suočavamo sa pustinjom usred Španjolske – Sierra Nevadom. Kuće su u brdima od pijeska, vide se samo prozori. Temperatura za poludit – iznad 40 u hladu. Bježimo na područje Granade, poznato po pršutima. Spavamo u gradiću Loja, ali se teško sporazumijevamo s domaćim stanovništvom – nitko ne zna engleski. Soba je OK no tuš ne funkcionira. Tog smo dana odvozili 620 km, ukupno 2470 otkad smo napustili Split.
25. kolovoza – petak
Kupili smo povratne karte za liniju Tarifa – Tangier koju plaćamo 256 eura. Ona vrijedi godinu dana. Preko Malage smo krenuli za Gibraltar koji pripada Engleskoj. Tamo su nas dočekali engleski bobiji i na cesti crveni autobusi na kat. Grad je veličine Omiša i po njemu šetaju, tu i tamo, pravi pravcati majmuni. Obašli smo i izloženi starinski top težak ravno sto tona. Oduševljani smo Gibraltarom, pijemo piće od gušta i polazimo za Tarife.
Na ulazu je tisuću vjetrenjača, a mi se spuštamo s planine u lučki gradić koji je spona između Europe i Afrike. Hoteli su krcati, nigdje mjesta. Toliko smo umorni da smo greškom uletili u javnu kuću misleći da je hotel. Ipak, za 50 eura nalazimo mali hotel bez kupaonice. Prešli tog dana 350 km i “lakši” smo za još 250 eura.
26. kolovoza – subota
U 9 ujutro smo krenuli za Tarifu i ulazimo na brod točno u 11. Poslije 40 minuta stižemo preko – u Afriku. U luci Tangier zabranjeno snimanje, a lučki carinik nam preko veze nabavlja zelenu kartu za motor bez koje ne možemo ući u Maroko. Dajemo mu za uslugu 5 eura što ga nije baš oduševilo. Odmah nalivamo gorivo – 32 litre za 34 eura.
Na pumpnoj stanici se naravno može uliti gorivo, nešto pojesti, a postoji i prostor za molitvu. Do Rabata ima 300 km, a autocesta košta samo 6 eura. Nije loša za vožnju, samo je problem što se ne smije voziti više od 120 km/h. Nema tu vrdanja – policija je svakih par kilometara, ali svi nam mašu u prolazu i pozdravljaju nas. Vidio sam i da se neki zaustavljaju na pomoćnoj traci autoceste, vade tapetić i mole se.
U 15 sati stižemo u Rabat. Prolazimo pored ogromne kraljeve palače i ulazimo u gradić Sale koji je rijekom razdvojen od Rabata. Nalazimo smještaj za 50 eura i ljudi su susretljivi, pomažu nam na sve načine. Jedino se ne žele slikavati…
Restoran smo jedva našli, a Nini mala cigančica uzima hranu iz tanjura. Grad nas nije posebno oduševio pa želimo ujutro krenuti za Ouarzazate i pustinju. Ovdje je inače vrijeme dva sata unazad nego u Hrvatskoj, što smo saznali tek u hotelu. Ovog smo petka prošli 320 km i potrošili puno manje – 90 eura. Sto ovdašnjih dirhama inače dobivamo za 10 eura.
27. kolovoza – nedjelja
suveniriUjutro smo htjeli krenuti u razgledavanje Rabata motorom, ali je nevolja već na početku budući da nigdje ne mogu naći putovnicu. Nina je već sve “iznapadala” u hotelu da su nam je ukrali, no kriv sam ipak ja – zagubio sam je ispod kreveta. Na BMW-u ispred našeg hotela susrećemo jednog Talijana na modelu BMW GS 1200. Upravo se vratio iz grada Zagore i dao nam par savjeta. Rekao je da puno pijemo i ništa ne jedemo što dublje budemo zalazili u pustinju. Dodao je i da su mu otpali đonovi na čizmama od vrućine… – Sve je divno, ako volite avanturu, uživat ćete – rekao nam je na rastanku.
Put do Marrakecha je OK premda valja kazati da Marokanci voze kao ludi, pretječu gdje mogu i ne mogu. Još dobro i prolazimo u toj cestovnoj ludnici. Marrakech izgleda super, no mi moramo dalje za Ouarzazate. Nevjerojatno je vruće na putu i stalno osjećam da mi žare prsti na nozi. Kad smo stali za ručati u nekom selu, vidim da je Talijan bio u pravu – štafna se zacrnila jer mi se od vrućine topio đon na čizmi. Nije ni čudo da su mi prsti žarili. Ipak, čizma je izdržala, đon nije otpao.
Kad smo stali, okupila se djeca pa prose od nas. Čak su mi čizme očistili, pa se sjaje. I Nina i ja im dajemo nešto sitniša. Ručak je bio dobar, jedini je problem bilo prisustvo 1000 muha raznih veličina. Nastavili smo put preko planine Atlas do Ouarzazate koji je izuzetno naporan. Okuka ima kao u priči, a zaštitne ograde nigdje. Tek iza 22 sata stižemo u Quarzazate. Trud nam se ipak isplatio jer je grad predivan. Da sve bude još bolje, dobijamo najbolji hotel do sada. Nakon silne vrućine i 520 km pređenih toga dana, poludjeli smo od sreće ugledavši bazen. Odmah smo se skinuli i skočili u njega, a u ovom hotelu odlučujemo ostati 3 dana i dobro se odmoriti. Zaslužili smo.
28. kolovoza – ponedjeljak
Ujutro se najranije budimo i žurimo u obilazak grada. Posjetili smo najprije lokacije gdje su se snimali holivudski filmovi kao što su Gladijator, Kleopatra… Makadamskim putem idemo u razgledavanja filmske palače. Vrućina je enormna i teško se na nju priviknuti, iako smo iz Dalmacije gdje sunce zna također biti nemilosrdno.
Želja za avanturom je jača od želje za odmorom pa odlučujemo u samo jedno poslijepodne posjetiti pustinjski grad Zagoru. Zamišljeno – učinjeno, i eto nas već na leđima BMW-a put planine. Put je loš no krajolik je atraktivan. Rijeke su doduše presušile, ali vidimo lijepe, duboke kanjone. Sišli smo u dolinu Draa, oko nas same palme, prekrasna priroda, oaze…
Stižemo napokon u Zagoru i ostajemo razočarani jer Sahara nije na vidiku. Nina se želi vratiti, ali ja jurim dalje ne bi li vidio pustinju. Nakon pola sata smo na cilju – Sahara je pred nama. Vozim malo po pijesku što se brzo pokazalo lošom odlukom – BMW upada u njega i ni makac.
Srećom, došao nam je u pomoć mladi beduin i s devom izvukao motor. U znak zahvalnosti pristajemo jahati njegove deve. Doživljaj jahanja tih grbavih, visokih životinja u pustinji je jedinstven. Ipak, i to ima svoju cijenu pa beduinu plaćam 40 eura za nas dvoje. Najprije nam je rekao 200 dirhama, pa onda povisio na 400 jer nas je bilo dvoje. Razgledavali smo s njim Saharu na devama što je potrajalo do mraka.
Nismo prihvatili ponudu da ostanemo spavati u šatoru u pustinji nego smo pošto poto htjeli natrag u naš hotel u Ouarzazate. Nismo ni slutili šta nas čeka na istom putu natrag. Na cesti je bio potpuni mrak pa nismo znali ni gdje smo. Usto bi ispred motora svako malo iskakale neke životinje nalik lisicama pa brza vožnja nije dolazila u obzir.
Sva sela koja smo prolazili na putu do Sahare bila su u mraku pa smo se teško orijentirali. Na našu radost, bar je vrućina splasnila. Tortura je trajala do ponoć i pol kada smo napokon mrtvi umorni stigli u hotel. Pišem na papir prije spavanja – prešli 500 km, potrošili 130 eura…
29. kolovoza – utorak
Danas je deseti dan da smo krenuli iz Splita. Kupamo se i odlučujemo krenuti natrag za Marrakech. Znamo da nas čeka novi susret sa lošom cestom na planini Atlas pa odlučujemo voziti samo 220 km. Napustili smo dakle najbolji dio Maroka i savladali još jednom planinu Atlas. Put je prošao OK pa ulazimo u Marrakech. Teško možemo naći hotel i skoro nasjedamo na zamku lokalnih lopova.
Naime, neki nam je dobro odjeveni lokalni mladić na skuteru ponudio da će nas dovesti do dobrog hotela. Slijedim ga po ulicama i ubrzo shvaćam da nas mami tamo gdje je sve uže i uže, kao splitska uličica “pusti me proć”. Koferi sa strane već počinju strugati o zidove i naglo se odlučujem okrenuti motor i vratiti se natrag. Nina se prestrašila kao nikada jer ne zna što nas čeka iza ugla, očito su nas htjeli namamiti negdje u usku ulicu i opelješeti.
Na jednom se mjestu okrećem na silu – ulazim prednjim kotačem u nečija vrata, ona pupuštaju pa okrećem BMW-a i pravac natrag. Poslije potrage nailazimo na hotel za 42 eura. Taksist nam potvrđuje da strance na motoru ponekad mame u uske uličice i onda opljačkaju. Dobro smo dakle, prošli. Vozač taksija nas navečer vodi u najskuplji tamošnji restoran sa bezbroj stolova.
Napravljen je u istočnjačkom stilu. Konobar baca latice cvijeća po stolu, stavlja ruže, pali svijeće. Sve to košta – za svaki njegov pokret – napojnica. Marrakech je krcat ljudi, automobila, kočija, motora, bicikla, pješaka. Nina mi kaže kako to sve izgleda strašno opasno i ne može dočekati povratak u hotel. Računamo da smo prošli 220 km i ulili 19 litara goriva za 20 eura.
30. kolovoza – srijeda
Pokvarili smo želudac i Nina i ja, svako malo smo u WC-u. To je stvarno bilo krajnje što smo mogli pretrpiti, nakon svega što se izdogađalo. Planove mijenjamo u trenu – briga nas za povijesne gradove Fes i Meknes, hoćemo pravo u Tangier. Nema veze što je to 600 km daleko, želimo samo otići s ovog kontinenta.
Valjda od silne želje da se dočepamo Tangiera, put nam prolazi brzo i jednostvno. Usput smo susreli kralja, njegovu pratnju, dužnosnike, policajce, kolonu skupih auta, vojne postrojbe… Nismo se dobro osjećali sve dok nismo stigli u Tangier. Tamo je Nina sama išla pješke par kilometara da bi nam u putovnicu udarili pečat.
Na ukrcaju – prava ludnica. Stotine vozača u automobilima želi na trajekt, svi sviraju, viču, deru se, upadaju preko reda. Nema nam druge nego potplatiti službenika da nam udari pečat i smjesti na trajekt. Samo zahvaljujući “čudotvornim” eurima uspijevamo se ukrcat na trajekt u 17,30. Da nije bilo toga, čekali bi u redu bar tri dana…
Trajket je krcat i jedino uspijevamo sjest vani. A to nije kao kod nas od Splita do Hvara. Tamo puše silni vjetar, more nas prska nemilo, pa na glavi imamo kacige. Upravo tako, s kacigama se vozimo na brodu koji je naš spas i vodi nas natrag u Europu. Sve se pola sata dade preživjeti…
Napokon ulazimo u Tarifu, u Europu. Morokanci su sada mirni kao bubice, ne trube, ne viču, ne deru se kao preko na “svom terenu”. Zanimljivo – Tarifa nam je na dolasku iz Splita izgledala loše, sada je u našim očima bila tako pitoma i privlačna.
Uputili smo se put Portugala, spavamo u malom gradiću Vejer za 48 eura. Vani puše silni vjetar. Večerali smo su sobi i preračunali kilometre – danas dakle 600 km. Najviše se radujemo jer smo se vratili “mami” Europi…
31. kolovoza – četvrtak
Čim smo se produbidili, pakiramo se i krećemo prema Portugalu. Čudi me što puše jaki vjetar, zanosi motor i nas na njemu. Preko Cadiza i Seville stižemo do Portugala. Kamp brzo pronalazimo u malom mjestu Monte Guardo. Blizu kampa je ogromna pješčana plaža pa smo Nina i ja otišli malo na kupanje.
Od pravog kupanja međutim nije bilo ništa budući da su valovi toliko veliki da se ne može plivati normalno niti uopće otići malo dublje. Ma koliko pokušavali, valovi su nas stalno vraćali unatrag.
Ipak, bilo je druge zabave – na valove smo se jednostavno bacali i tako uživali. Palo mi je na pamet da su valovi u neku ruku perverzni jer svaki put kad udare, “skidaju” kostim s Nine… More je jako toplo, no to nas ne oduševljava previše. Svaka čast Portugalu, jest lijepa zemlja, ali nema brate, nama do lipe Dalmacije. Za ručak smo se dobro najeli rižota s komadima ribe i školjaka. Napokon smo dobili nešto kuhano za 30 eura… Navečer ista pjesma – odlično smo večerali i vratili se u šatorić. Prevaljani kilometri – 300.
1. rujna – petak
Danas se točno navršava osam godina od kada sam se u prometnoj nesreći cijeli polomio na motoru. Zato smo kao rekli nećemo danas vozit nego se samo odmarat. Sve je to međutim bila iluzija u glavama… Poslije smo, kao za dišpet, prošli 800 km. Noć u šatoru je bila loša jer nas je “napalo” stotine mravi. Usprkos svemu, krećemo opet na leđima BMW-a put Madrida. Tek smo navečer oko 8 došli u Guadalajaru, a madridska petlja je toliko teška da smo se jedva snašli.
Nije nam mogla pomoć ni žena na naplatnim kućicama – ni ona nije znala kako iz petlje do odredišta. Nešto smo pojeli u kaubojskom restoranu za 25 eura. Baš nam se svidjelo, bilo je ukusno i obilato. Gorivo smo ulili dva puta, ukupno 50 litara za pređenih 800 km.
2. rujna – subota
Kasno smo se probudili nego obično jer je put jučer bio dug i naporan. Nina je bila jako umorna od svih napora i onda smo rekli, po tko zna koji put, da ćemo malo vozit. Iz Zaragoze smo s auto ceste sišli na auto-viu. Neke velike razlike u kvaliteti ceste nema, ali ima u cijeni jer je ta auto-via jeftinija.
Na putu do Barcelona nas je “puklo” vidjeti malu državicu Andorru. U početku je put bio užasan i vodio je kroz neka sela što smrde po gnjoju. Poslije se slika promijenila – upali smo u krajolik pun rijeka, jezera, šuma i planina. Cesta je inače puna bajkera, vjerojatno se tu blizu održava nekakav susret.
Očekivali smo dosta zavoja no od njih ni traga. Cesta je odlična, svaka uzbrdica ima dodatnu traku za preticanje. Nina je na zadnjem sjedalu sretna što smo izbjegli još jedan planinski put. Na ulazu u Andorru nema ni kolone ni problema – policajac nas propušta i mi ulazimo u bajkerski raj.
A tamo nas je dočekalo na stotine motora i bajkera, ulice pune dućana s motorističkom opremom. Veliko i ugodno iznenađenje, nema što… Navečer čvrsto odlučujemo ostati ovdje jedan dan i dobro razgledati državicu. Pišemo u notes – pređeno 550 km, potrošeno oko 120 eura.
3. rujna – nedjelja
Dan počinje razgledavanjem moto dućana. Ima ih puno, nađe se svega i svačega. Andorra je baš lijepa zemlja, čovjek ima osjećaj da je kod neke velike familije u gostima. Priroda je lijepa, sve je u cvijeću…
Mi međutim moramo dalje. Mala cestica što vodi put Francuske je na početku bajno izgledala. Poslije smo zaključili da je “mrak” – zbog ogromnog broja okuka i kolone vozila nam je trebalo 4 sata za napraviti 100 km. Nina je malo negodovala jer je taj dio puta bio stvarno naporan. U Perpignano smo stigli tek u 15 sati.
Odlučili smo još ovog 15. dana putovanja doć u Italiju i vozimo se preko skupe (20 eura) francuske autoceste. Oko 21.30 stižemo do Italije i uzimamo hotel u prvom mjestu koje smo naišli – Ventimoglia. Plaćamo 65 eura što je još i povoljno za ovaj dio Europe. Upisujemo naravno pređene kilometre – danas ih je bilo 650.
4. rujna – ponedjeljak
Danas smo naumili stići do Zagreba. Krenuli smo oko 10 sati ujutro i dosegli naš glavni grad oko 22 sata. Taj dan nam je ostao u sjećanju, ne samo zbog radosti povratka, nego i pređenih 945 kilometara.
5. rujna – utorak
Radim servis na BMW-u jer je za pet mjeseci prešao već 30.000 kilometara. Nakon toga smo krenuli za Split gdje nas je dočekala ekipa iz MK Fjaka. Sve u svemu je uzbudljivo, a u 17 dana smo Nikolina i ja prevalili 8500 km.
Prijeđeni put motorom:
Ancona > San Marino > Pisa .......... 450 km Pisa > Nica ......................... 450 km Nica > Girona ....................... 620 km Girona > Valencia ................... 450 km Valencia > Loja ..................... 620 km Loja > Tarifa ....................... 350 km Tangier > Rabat ..................... 320 km Rabat > Ouarzazate .................. 520 km Ouarzazate > Hamida > Ouarzazate .... 500 km Ouarzazate > Marakkech .............. 220 km Marakkech > Vejer ................... 600 km Vejer > Monte Guardo ................ 300 km Monte Guardo > Madrid ............... 800 km Madrid > Andorra .................... 550 km Andora > Perpignano ................. 650 km Perpignano > Zagreb ................. 950 km Zagreb > Split ...................... 400 km