logo

Proin gravida nibh vel velit auctor aliquet. Aenean sollic itudin, lorem quis bibendum auctornisi elit consequat ipsum, nec nibh id elit. Lorem ipsum dolor.

Latest Posts

Pratite nas na:

Top
Image Alt

Amerika

61 dan i 20.000 kilometara kroz Sjedinjene Američke Države

3-2-1… dan pred polazak

Pred polazak je proslavljen drugi rođendan BMW MK SPLIT i okupilo se oko 200-tinjak prijatelja, ipak ujutro je bija polazak i Ivana i ja smo u 23 h krenuli kući na spavanje, u planu je bilo prić oko 1.100 km te stić do Sttutgarta. Ispraćeni smo u špaliru članova BMW MK SPLIT koji su turirali i svirali sa svojih motora dok smo mi vozeći po crvenom tepihu napuštali party.

 

Polazak/ Dan prvi i drugi

U 8 h spremija sam motor, a ispred kluba su mi opet vjerni članovi BMW MK SPLIT došli zaželit sritan put te smo se odvozili do Dugopolja da popijemo svi zajedno kavu. Nakon kave, oko 10 h Ivana i ja smo krenuli prema Sttutgartu. Kroz Sloveniju nas je uvatila kiša koja nas je pratila sve do Stuttgarta. Nakon 12 sati vožnje i 1.180 km stižemo kod naših domaćina Danijela i Dijane Blaževića kod kojih ćemo boravit dva dana jer Ivana i Dijana su prijateljice iz djetinstva. Vrime je bilo kišno i temperatura oko 18′. dok je GS okrenija 192.000

 

Dan treći

Došli smo u 22h u Brighton, grad koji je udaljen 70 km od Londona, a do Engleske smo se prebacili trajektom, cijena karte je bila 90€ za dvi osobe motor i dva ručka na brodu. Prošli smo ukupno 1100 km i prošli kroz Njemačku, Nizozemsku, Belgiji, Francusku i Englesku. Sada smo u kući našeg domaćina Alexa koji je podrijeklom iz Nigerije, živi i radi u Brightonu ka zubar, ima curu iz Irana. Sutra krećemo za London na cargo aerodrom da ostavimo motor i da vidimo kada polijećemo za New York.

 

Dan četvrti

Danas smo krenuli oko 8 h prema Londonu. Našli Jeams Cargo, odradili potribnu dokumentaciju i sredili motor, nakon toga smo otišli na aerodrom i kupili karte za NY. Povratna karta London-NY za dvi osobe je 8000 kn. Let je traja 7 sati, pri ulasku u SADna aerodromu je prošlo sve bez problema i evo nas u kući našeg domaćina Ivana Mikasa. Kuća je ludilo, a domaćini još bolji! Sutra je plan zajedničko razgledavanje New Yorka.

 

Dan peti

Jučer smo nakon doručka otišli do cargo kompanije riješit dokumentaciju za sigurnost uvoza motora da se što prije odobri ulaz motora u SAD. Nakon carga naši domaćini vodili su nas u restoran Veslo di ima pastafažola, punjenih paprika i ostale naše spize, a restoran naravno drži Hrvat. Pošto smo se dobro najeli krenuli smo u razgledavanje NY. Grad je ogroman a navečer je totalno ludilo od svjetlećih reklama, pari nova godina. Navečer je Ivan peka roštilj i pilo se kvalitetno bilo Hrvatsko vino. Sutra idemo u ponovni obilazak NY. Ovdi je danas bilo 39 stupnjeva.

 

Dan šesti

Jučer sam dobija mail od kontrolora za uvoz u SAD koji me je šokira. Naime kaže kontrolor Ronald da je nemoguće da uvezem motor jer mi je motor na firmu i HAK-ova međunarodna punomoć ne vridi jer je rukom pisana. U jednom trenutku cijeli moj put nije ima više smisla i krenua sam odma u rješavanje problema. Zva sam Anitu u svoju firmu (koja je sada VD direktor dok sam ja na putu) da hitno pošalje mail i fax računa od motora te izvadi iz sudskog registra da sam vlasnik tvrtke. Zva sam i glavnu šeficu u HAK da pošalje službeni mail u kojemu će potvrdit da je praksa u HR da se punomoć ispisuje rukom. Također sam tražija da potvrde da sam u njih izvadija i carnet te ostavija polog 2000$ za garanciju da ću vratit motor u HR. Sada ću čekat da mi potvrde da motor može doć.

Navečer smo išli na nogometnu utakmicu i samo znam da je igra Red Bull i da smo za njega navijali. Na utakmicu je organizirano išlo 2500 Hrvata iz NY. da podrže Red Bull jer su im rekli da ako se uspije skupit 2000 Hrvata na utakmici da će se onda odigrat prijateljska utakmica između reprezentacija SAD-ai Hrvatske. Gost na utakmici koji je dobija nekakvu nagradu je bija gosp. Šuker, a atmosfera je bila ludilo, ka da sam doma, a ne u Americi. Osim u kockastim dresovima bilo je i puno Hajdukovih i Torcidinih majci, ali i jedna Dinamova. Nju je nosija don Tomislav, svećenik koji je vjenča mog domačina Ivana Mikasa. Hajduk i Dinamo zajedno!

 

Dan sedmi

Jutro i kiša, otišli smo u kvart Astoriju da kupimo nešto robe i kišobran. Ivana i ja smo sili popit kavu kad mi jedan od konobara priđe i kaže: “di si Rakela legendo”. Ne poznam čovika međutim on kaže da me zna iz Baške vode di cili život idem kod prijatelja Staničića u kafić Bili. Čovik se zove Andrija, a zovu ga Jeza, odma uzmen mobitel i nazovem zajedničkog prijatelja Duška i kažem mu; “Duško evo me u NY, šetam gradom kad me zaustavi jedan momak i pita me dali te znam”. Duško nije moga virovat da sam naiša na Jezu. Jeza je stiga u NY prije 5 dana, naša je posal u tom kafiću jučer i danas zakasnija doć radit jer je jučer i on bija na utakmici pa se opija. Kasnije smo se našli u kafiću Škorpion gdje izlaze Hrvati već 15 god. Navečer su nam naši domaćini Ivan i Sandra ispekli ribu za večeru koja je bila odlična. Sutra idemo na nekakvu feštu na Hrvatsku zemlju, o čemu se radi saznat ću sutra. Motor je još u Londonu i nemam nikakvih informacija.

 

Dan osmi

Obitelj Mikas nas vodi na piknik na Hrvatsku zemlju u New jersey. Zemlju je kupila crkva i služi za druženje Hrvata koji često igraju balote, nogomet, služe se mise, peku janjci i odojci, pleše se i piva. Došli, zauzeli stol, postavili stolnjak, pribor, izvadili piće iz prenosnih frižidera i zabava krenila… Bilo je pravo ludilo peklo se oko 100 janjaca i 50 prasaca. Priča sam sa masu Hrvata koji su se interesirali o mojim dosadašnjim putovanjima. Bilo je lipo vidit zajedništvo Hrvata. Sutra krećem u rješavanje papira da mi napokon stigne motor.

 

Dan deveti

Sandra nas je odvela u Harlem, malo sam posnimija i ima svakakvih likova, ali ne dozvoljavaju da ih se snima. Pokuša sam snimit jednu mrcinu od cca 110 kg mišića koji stoji nasrid križanja i radi zgibove na semaforu dok sto ljudi prolazi priko pješačkog, strava. Posli nas je Sandra odbacila do Manhattana, u obilasku smo Ivana i ja naišli i na našu hrvatsku katoličku crkvu. Posli smo se popeli na 102 kat zgrade Empire State Buildingdo 80. kata dođeš za 26 sec ka u mojoj zgradi do 8 kata. Kakav je pogled sa 102. sami prosudite, do kuće smo se vratili vlakom koji vozi 40 min, a karta je koštala 100 kn.

 

Dan deseti

Rano ujutro smo otišli u američki restoran na doručak i naručija sam sve tipično američki jaja sa slaninom. Jaja ko jaja, a slaninu previše ispeku pa bude bez ukusa ka plastika. Nakon doručka smo otišli do Manhattana u ponovno razgledavanje i čudili se tolikom svitlima i zgradama. Vidili smo i svećenika kako vozi skejt posrid ulice, bajkera na motoru obučenog u spaydermena… popili kavu u Hard Rock Caffe. Kupili nešto suvenira i vratili se kući.

Danas je 6 dana da čekam motor, dobija sam danas ponovno nekakav papir koji sam potpisa i posla nazad. Nadam se da ću ubrzo dobit dopuštenje da mi se pošalje motor. Puno je jednostavnije bilo poslati ga u Canadu međutim tamo nemam domaćine ka ovdi u NY kod kojih bi mogli opušteno živit 10-tak dana. Sutra idemo razgledati Central Park.

 

Dan jedanaesti

Central park, park je predivan i ogroman ima 4 jezera, biciklističke staze, Zoo, dječja igrališta, restorani… ukupno smo propješačili 18 kilometra, putem smo sreli pijance i beskućnike koji spavaju nasrid ceste usrid bila dana dok poslovni ljudi u odjelima šetaju pored njih. I danas napokon dobra vijest, dobija sam pismo od američke kontrole i kažu da mogu dovest motor, prosljedija sam ga u London. Sad čekam da mi motor pošalju iz Londona, jedva čekam kad će GS doć!

 

Dan dvanaesti

Kako smo Ivana i ja jučer propješačili 18 kilometra danas smo više manje bili kući sa našim domaćinima jer Ivana ima upalu mišića, a i ja osjećam umor. Mnogo me je interesirala sudbina mog domaćina Ivana Mikasa koji je rodom iz Omiša, a živija je sa majkom u radničkim barakama u Zakučcu poviše Omiša, napušten od oca. Živjeli su od male majčine plaće koja je radila u tvornici Galeb. Skroman i vridan momak nije se vidija u našoj sredini i nije ga zadovoljavalo konobarenje po kafićima, osjeća je da može nešto više. Jednog dana je u Omišu vidija parkirano vozilo SAD tablica i pored njega čeka 4 sata dok nije stiga vlasnik. Zamolija ga je za garantno pismo, dobije vizu i stigne u NY sa 400$ u đepu. Otiša je u kvart Astoriju gdje žive većinom Hrvati, na sriću jedan od Hrvata koji se bavija elektrotehnikom ga je na kraju i zaposlija. U Hrvatskoj je crkvi upozna Sandru koja je podrijeklom iz okolice Zadra (djevojačko Peša), a inače je rođena je u SAD-u. Nakon godine dana Sandra mu postaje supruga, sa njom dobije i dva prekrasna sina Jamesa i Franceska. Sada ima svoju tvrtku i zapošljava 20-tak ljudi, živi u prekrasnoj kući u NY i u slobodno vrime igra golf. To je sve postiga u 4 godine. Jedno je sigurno ako si vridan, pošten i skroman u Americi ne možeš propast. Da, radi svaki dan od 07-19 ali zna za što radi. Sutra napokon stiže motor i nadam se da ću ga uspit odma i predignit.

 

Dan trinaesti

Danas smo Ivana, Sandra i ja otišli na JFK aerodrom da pokupimo motor. Iz carga su nas poslali na carinu, na carini nema osmjeha, svi mrtvi ozbiljni, uniforme ispeglane, za opasačima kostolom, suzavac, pištolj, lisice, mobiteli i takvi stoje iza pulta i riješavaju dokumentaciju. Kaže glavni, nemate nekakav ”papir”… Meni frka dajem carnet, on ga daje drugom na provjeru, ovaj se vraća i kaže ne vridi ovaj carnet za SAD. Nakon 4 h ipak pronađu taj ”papir” među svojim papirima i shvate da Hrvatima ne treba carnet za SAD. Sa sa svim papirima opet u cargo, napokon po motor! Dovedu mi ga u kutiji i pitaju u koji kamion da ga stave. Ma kakav kamion, krene raspakiranje i slaganje, posudim čekić i skalper. Napokon ga upalim i to iz prve. Iz te prostorije ima samo jedan izlaz i naravno motor ne može proć. Čekam pratioca koji će me provest preko avionske piste do izlaza. Opet ispunjavanje papira za tu proceduru, palim motor, sva četri žmigavca i vozim za bilim kombijem po avionskoj pisti. Avioni prolaze pokraj nas, parkiraju se a ja se ponosno vozim na svom GS-u, napokon izlazak i vozim za Sandrom do kuće. Ogomne gužve i naravno pljusak,ogromni pljusak, a ja u ljetnim patikama i laganoj jaketici. Dolazimo kući oko 19 h nakon 9 h od kada smo krenuli, mokar ka pivac. Sada smo napokon kompletirani, sutra krećemo ili za Toronto ili za Chicago. Ujutro je odluka. Mislim na brata Antu koji je u Legiji Stranaca koji mi se danas javija mailom iz Obale Bjelokosti.

 

Dan četrnaesti

Danas u 12 h smo se skoro u suzama pozdravili od dosadašnjih domaćina obitelji Mikas. Na samom startu kroz uzavrelu utrobu NY zamalo nismo pali, velika gužva, kamioni mackovi oko nas voze 5 km/h, a ja između njih… Prži sunce, naočale od kacige spuštene, prolazim ispod nekakvog nadvoznjaka i mrak… vozim između auta kad mi prednje kolo upadne u rascijep između dvi trake. Ne mogu volanom ni livo ni desno! Počmemo padati na desnu stranu i jedva se ispravim desnom nogom, naglo okrenem volan u desno i uspijem se izvuć, dobro je. Ostatak puta je bija ok, jedna od zanimljivosti je da je prije Canade uz cestu bilo mnogo ubijenih jelena stradalih od auta i kamiona.

Danas smo prešli nešto manje od 800 km i sada smo u Oakville, mjestu pored Toronta. Tu smo kod domaćina Lea Marasovića, Hrvata podrijeklom iz Dugopolja. Za njihov kontakt su zaslužni Stipe, Milica i Krešo Dolić. Čim smo došli domaćin me častija nekakvom tekilom koja mi još zvoni u glavi. 3:30 idemo na spavanje. Sutra idemo u obilazak kvarta di spavamo kojega je projektira hrvat, nazivi ulica su Jezera, Milna…

 

Dan petnaesti

Lipo smo se naspavali i krenuli prema centru Toronta sa ciljom da se popenjemo na CN tower. Brzo smo ga našli, karte su bile 54 $. Lift se diže nevjerojatnom brzinom, pogled je naravno savršen, a još bolji je stakleni pod kroz koji gledate u ponor… Nakon CN tower vratili smo se kući kod naših domaćina i sa njima krenuli na piknik. Piknik je ka i u NY na Hrvatskoj zemlji, sve isti đir… balote, nogomet, janetina, pisma i piće… Hrvatski dresovi,zastave ka da smo na nekom drneku doma. Bili smo prava atrakcija kad su vidili Splitske tablice. Sutra je plan Niagara slapovi.

 

Dan šesnaesti

Danas je bija full dan, prešli smo 400 km, a sve okolo mista di spavamo. Prvo smo otišli do slapova Niagara 100 km od kuće, slapovi su prilipi! Ručali smo i krenuli u centar Toronta 130 km, u međuvremenu sam dobija poruku od prijatelja Trutine da me naši bajkeri iz Canade žele upoznat. Otišli smo do kuće napravili 30 km i krenuli prema mistu Norval gdje je ogromna predivna Hrvatska katolička crkva, fascinantna. Upozna sam Hrvatske motoriste među njima i Deana Vrciča koji također vozi GS-a, odma je primjetija da mi fali jedna vida na viziru i trenutno je skine sa svog i stavi na mog, pravi GS brat! Još mi je dai ručkicu na gas tako da mogu odmarat ruku dok vozim. Na rastanku mi je Dean tija stavit neke novce na sic motora i kaže ovo ti je za ručak. Nisam tija uzesti međutim on je inzistira, kad sam doša kući vidia sam da mi je da 200$, a čovika prvi put vidim.

Posli kad smo došli do Lea svratili smo do njegovog susida Trutine di su došla još 3 motorista. Priča sam im svoje zgode i nezgode, plakali su od smija. Rastali smo se kasno u noć, Trutini i Deanu sam poklonija Hajdukov šal, Hajdukove karte i zastavicu, sve napravljeno za 100 godina Hajduka. Kad sam sa Leom krenija kući Trutina mi stavi u đep 100$, totalni luđaci. Ujutro krećemo za Chicago di nas čeka novi domaćin Rita.

 

Dan sedamnaesti

Ujutro smo se ustali, naši domaćini nisu išli na posal kako bi nas otpratili. Leo je spremija doručak i nakon doručka smo malo popričali. Leo i njegov brat su rođeni u Canadi, jedno vrime je Leo bija u Hrvatskoj di je trenira nogomet u Mosora i Splita, a inače je veliki Hajdukovac. Najzanimljiviji detalj je da mu je jedan dan majka išla u trgovinu da kupi spizu i blagajnica je pita želi li umisto kusura kupit kupon za loto… uzme kupon za 3$ i šta drugo nego dobije 5 000 000 $! Otac mu napravija veliku kuću u Dugopolju i kupija turističko naselje u Maloj Luci iza Omiša u nadi da će mu se sinovi vratit u Hrvatsku i bavit turizmom. Međutim Leo upozna buduću suprugu Ivanu podrijeklom iz Metkovića koja je broker, on krene u isti posal i sad je jedan od jačih brokera u Torontu, zajedno imaju dvi ćeri i sina. Na odlasku sam od Lea dobija kuvertu sa 400$… uputili smo se prema Chicagu, vrime se naglo pogoršalo, naoblačilo se i puha je strašno jak vitar, ali stvarno jak. Stali smo na pumpu da ulijemo gorivo, dođe nam neki čovik i kaže pazite se na motoru dolazi tornado (pomislim pijana budala).

Počne grmljavina poput eksplozije, nebo je počelo minjati boje, ušli smo u Chicago, nije bilo gužve na cesti ka u NY. Stvarno počne jako nevrime, jedva sam vozija i sva srića šta iman iskustva sa našom burom, ali ovo je bilo puno jače. Pronađem kuću od Rite i ona se zafali Bogu kad nas je vidila, kaže da smo stigli u zadnji čas. Brzo spremimo motor u garažu, gledamo vijesti i sve je pod uzbunom, ispraznili su cili stadion sa 45000 ljudi i spustili 300 aviona na zemlju. Sad sam otrpilike svatija zašto nije bilo gužve na cesti… Večerali smo super američku BBQ piletinu koju je spremija Bill. Prateći vijesti vidili smo da je opasnost prošla, tornado je proša pored Chicaga, a šteta je bila velika.

 

Dan osamnaesti

Nakon doručka sam precizno isplanira rutu kroz Ameriku i popisa šta bi trebalo sve pogledat. Prvo sljedeće smo otišli u grad Milwaukee gdje je nasta Harley Davidson i otišli u njegov muzej koji je predivan. Između stotine Harleya moj BMW… Nakon muzeja stigli smo kuči i zajedno sa Ritom i Billom otišli u obilazak Chicaga, uspeli smo se na Willis tower najveću zgradu u SAD-u. Nakon predivnog pogleda Rita i Bill su nas odveli u Down town na pizzu, pizza je bila masivna! Nakon pizze Rita nas je odvela do Hrvatske katoličke crkve Sv. Jeronima, po povratku kući napravija sam razgovara sa Ritom kojoj su majka i otac podrijeklom iz Splita, ona ne govori Hrvatski, ali naravno zna za Hajduk. Sutra se ide dalje…

 

Dan devetnaesti

Jutros smo se spakirli oprostili od divnih ljudi Rite i Billa te krenuli dalje za St Louis. Odmah po izlasku iz Chicaga uključujemo se na majku svih moto cesta ROUTE 66. Cesta je dvosmjerna, često se prolazi preko pruga i ide pararelno sa auto putem 55 sve do St Louisa. Stali smo natočit gorivo i ručat, za 10 $ jedeš koliko oćeš, salate, juhe, glavno jelo, desert i pića do mile volje. Nakon 6 h vožnje i pređenih 500 km dolazimo da Hrvatske Katoličke crkve Sv. Josipa u St Louisu, dočekuje nas domar Berislav i naš domaćin Pero Radoš Okič kod kojega ćemo spavat, a kasnije dolazi i Fra Stjepan Panđić čiji nam je kontakt da Sani Kozin iz Toronta. Nakon zajedničke večere i razgovora do kasno u noć sa našim domaćinima odlučujemo se da ostanemo dan duže. Sutra razgledavanje St Louisa.

 

Dan dvadeseti

Ujutro smo otišli do crkve svetog Josipa i napravili intervju sa fra. Stjepanom, na odlasku fra. Stjepan nam daje novčanu donaciju prikupljenu od strane župljana. Iznenađeni smo kako ljudi gledaju na naš sadašnji put, svi nam pomažu na razne načine. Sa našim domaćinom Perom Okočem zvanim Radoš, odlazimo u obilazak St. Louisa. Dolazimo kod poznatog Archa, vrata zapada,kad tamo lete vojni helihopteri, borbeni zrakoplovi, vojska u gumenjacim, a obalom prolaze tenkovi i borbeni transporteri. Imali smo sriće prisustvovat cjelodnevnoj demostraciji američkih Marinaca. Sidija sam u borbenim Hummerima, helihopterima, transporterima, drža puške… bilo je ludilo! Nakon Marinaca posjetili smo muzej povijesti St. Louisa koji je predivan, u njemu se prvenstveno opisuje doba zlatne groznice. Spavanje je došlo na red tek u 2h, sutra planiramo doć do Oklahoma city.

 

Dan dvadeset i prvi

Spakirali smo se i otišli fra Stjepanu koji je blagoslovija nas i motor, pozdravili se od našeg domaćina Pere i krenuli prema Oklahoma city. Na putu prema cilju skrenuli smo do grada Joplin da vidimo štetu koju je napravija tornado, prizori su nezamislivi… Nakon Joplina vozimo za Oklahoma City međutim 60 km prije grada mi puca guma. Pokušaj je zakrpit, sprej ne pomaže pokušavam sa injekcijom, uspijem međutim nemam vise zraka za napumpat gumu. Pokušavam zaustaviti auto 2 h… ne staje niko, zovem 911… nakon 10 min dolazi policaja. Pita me imam li 250$ za platit šlep službu, kažem ok jer nemam drugog izbora. Nakon 1h stiže šlep služba i dovodi me na pumpnu stanicu, kupim sprej i sad je guma ok, ali ipak me savjetuju da pričekam sljedeći dan i pronađem vulkanizera.

 

Dan dvadeset i drugi

Nakon prospavane noći u jako lošem hotelu krenuli smo pronać vulkanizera, dok smo se vozili guma ponovno počne ispuštat zrak i na zadnjim rezervama zraka napokon dođemo do vulkanizera. Bija sam cili sritan jer sam mislija da je problem rješen. Ipak odma su me upozorili da ne rade sa motorima već samo autima. Zamolim ih mogu li bar ostavit motor kod njih u garaži dok idem potražit hotel u blizini.

Sasvim slučajno upoznam Jeffa, živi u Oklahoma cityu, radi ka profesor u školi i ka grafički dizajner, vozija nas je 4 h po gradu tražeći dućane za moto gume i hotel. U međuvremenu sam kontaktira predsjednika BMW Europa koji me je spoija sa predsjednikom BMW America i dali su mi informacije BMW servisa u ovdi, rade tek ujutro pa se nadam da će se sve sutra rješit. Spavamo u lipom hotelu i za 65 $ u hotelu imamo bazen, doručak uključen i soba je super. Navećer nas je Jeff odvea u veliki country kaubojski restoran…

 

Dan dvadeset i treći

Nakon buđenja i doručka nazva sam bmw servis, reka sam im za svoj problem i zamolija ih da dođu u hotel po mene. Serviser je stiga i otišli smo u vulkanizersku radnju di je GS prespava, skinuli smo zadnju gumu i otišli u servis BMW- a. Servis je samo za motore, imaju sve, ali ne i gumu, međutim ja im predložim da skinu sa novog GS – a i stave na mog… i tako su i napravili. U servisu sam vidija BMW-a kojega je pokupija tornado, sami prosudite kakva je to snaga.

Servis me košta 600$, nova guma, montaža, balansiranje, set za krpanje, prijevoz i još neke sitnice. Skupo, ali sta se moze, idem platit kad ono, nema novčanika… Sitim se da sam sinoć zadnje platija sladoled jer sam tija počastit Jeffa. To kažem mehaničarima, a oni kažu da nema šanse da ti neznanac kojeg si prvi put vidija u životu vrati novčanik sa karticama i novcima. Nazovem Jeffa i kažem mu da provjeri jeli moj novčanik u njega, “samo malo da provjerim hmmmmmm, a da evo ga, tu je u autu, dolazim za sat vrimena” …i tako je i bilo Jeff dolazi i donosi mi novčanik, svi u servisu kažu da sam jaaaako sritan čovik što sam naiša na Jeffa.

Platija sam sve, oprostija se od servisera i Jeffa i krenua prema Texasu. Problem sa gumom me je košta: 250$ prijevoz i nova guma 650$, ukupno 900$ plus 75$ dodatna noć u hotelu. Najveća je glupost što kad vam pukne guma u SAD-u možete je prominit jedino u moto servisu i nema šanse da vam to napravi vulkanizer za automobile jer su takva pravila ovdi. Sada smo u Amarillu, večerali smo u pravom kaubojskom restoranu i sutra krećemo rutom 66 do Flagstaff-a u Arizoni.

 

Dan dvadeset i četvrti

Krenuli smo prema Flagstaffu, do njega imamo 1000 km, ubrzo smo prošli Texas i ušli u New Mexico. Vozili smo večinom spomenutom rutom 66, a kad bi bila zatvorena priključivali smo se na cestu br. 40, vozili smo stalno na visini od 1800-2100 m nadmorske visine. Bilo je neizdrživo vruće… u jednom trenutku zapazimo crne oblake ispred nas i poveselili smo se da će nas kiša malo osvježit. Međutim kad smo mu se približili zapazili smo zračne pijavice, strašnu grmljavinu, munje… podigla se velika prašina, tako da sam mora upalit maglenke, a onda odjednom je počne padat led?!

Temperatura se spustila sigurno za 20-25 stupnjeva, puha je nemoguće jak vitar i jedva sam uspija proć to područje, pobigli smo 100 km od tog mista međutim još uvik je puhalo. Stali smo u jednu indijansku trgovinu i indijanka šta prodaje suvenire nam kaže da su na velikom području u unutrašnjosti srednje Amerike snažne oluje i da ima velikih požara zbogvelikih suša. Preporučila nam je da ne idemo dalje, ali ipak sam odlučija pokušat, oprezno sam vozija i uša u područje Arizone, sigurno smo stigli u Flagstaff. Prošli smo 1000 km, vozili smo 11h, sutra planiramo stići u Las Vegas.

 

Dan dvadeset i peti

Jutros smo krenuli prema Las Vegasu. Dobija sam mail od Rite koja nam je bila domaćin u Chicagu da nam je napravila rezervaciju za dobar hotel u Las Vegasu. Krenuli smo ponovno rutom 66 i iz Arizone ušli u Nevadu. Vozeći se prema Las Vegasu skrenuli smo posjetit najveću branu na svitu Hoover Dam. Stvarno je velika!!! Oko 17 h dolazimo u Las Vegas. Ostali smo bez teksta… grad je totalno ludilo! Dolazimo ispred hotela Tropicana, tamo red za vozila, limuzine, autobuse… a mi sa GS-om.

Obično vam uzmu vozilo i sami ga parkiraju međutim kad su vidili nas baš im nije tako šta palo na pamet. Ulazimo u hotel, ogroman casino, spomenem rezervaciju na ime Rita i recepcionerka mi daje karticu od sobe i kaže “dobro došli”. Ja pitam kolika je cijena, a ona kaže Rita vam je uplatila 3 noćenja. Skoro smo pali u nesvist, nismo mogli virovat, Rita i Bill su nam platili tri noćenje u centru Las Vegasa! Uz noćenja dobili smo i 50$ popusta za letenje helihopterom do Grand Canyona.

Veliko hvala Rita & Bill. Idemo spavat, smješteni smo na 15 katu hotela.

 

Dan dvadeset i šesti

Jutros smo se prošetali Las Vegasom, ručali i otišli se kupat na hotelski bazen. Grad je predivan ovo mi je dosada najinteresantniji grad u kojemu sam ikad bija. Ulice su čiste, prepune turista, a casina su super… Nakon kupanja smo otišli u muzej voštanih figura i bilo je vrlo interesantno. Na povratku prema hotelu smo se zaustavili pored hotela Bellagio ispred kojega se nalazi najveća fontana na svitu. Ne znam dali je Las Vegas lipši noću ili danju samo znam da me je oduševija. Sutra planiramo posjetit Grand Canyon i još jednom hvala Ritti Viggiano, Bilu i mom prijatelju Simuniću sta su nam omogućili besplatno noćenje u predivnom hotelu Tropicana.

 

Dan dvadeset i sedmi

Danas smo misili posjetit Grand Canyon međutim odustali smo, odlučili smo ga vidit i u povratku iz Los Angelesa. Cijeli dan smo proveli u gradu, predivan i pun iznenađenja, ulice su pune 24-h na dan. Navečer smo se družili sa lokalnim bajkerima koji uglavnom voze HD. Svaki hotel odn. casino je poseban po nečemu, tako je npr. hotel do nas MGM je poznat po tome da unutar hotela ima žive lavove, a vrlo česti su nastupi raznih zvijezda. U našem hotelu nastupa Rihanna, a u Cezar Palace Celine Dione, također u našem hotelu svaku večer nastupa poznati tv komičar Brad Garretts. Tako je to u Las Vegasu stalno neki program, mi sutra napuštamo ovaj predivan grad i krećemo za San Francisko kod našeg domaćina Pabla. Njegov kontakt nam je da prijatelj Bane Obrenović iz Los Angelesa koji mi se već 2008. ponudija za pomoć kad smo Bubalo i ja tribali napravit krug oko svita.

 

Dan dvadeset i osmi

Danas smo prešli 900 km i došli po planu u San Mateo 20 km od San Franciska. Vožnja je trajala 11 h i bilo je dosta naporno kroz pustinju Mojave, strašna vrućina. Došli smo kod domaćina Pabla i Nikole, Pablo je inače vlasnik najpopularnijeg moto foruma u Srbiji BJB. Kontakt od Pabla mi je da Zoran Livaja vlasnik zaštitarske tvrtke u Beogradu, koji je 2007. napravija krug oko svita na motoru. Sutra idemo u razgledavanje San Franciska. Prije 3 dana sam posla mailove Patriku i Grbi, Hrvati koji trenutno putuju kroz Ameriku, a na putu su oko svita, nek im je sa srićom.

 

Dan dvadeset i deveti

Danas smo sa našim domaćinom Pablom otišli u razgledavanje San Francisca. Bili smo na dokovima di dolazi masu turista i tradicionalno jede pečene i kuhane veliki rakovi. Sa gatova polaze brodovi koji vas vode na otok di je poznati zatvor Alkatraz, posli smo još otišli vidit poznati cable train koji pomoću sajle prevozi putnike. Provozali smo se preko poznatog mosta i simbola San Franciska Golden Gate, izgleda fantastično. Na kraju smo posjetili i nacionalni park Muir Woods, dan je bija ispunjen, a sutra je 04.07. dan neovisnosti SAD-a!

 

Dan trideseti

Danas smo cili dan bili u pokretu sa našim domaćinima Pablom i Nikolom. Prvo smo otišli na vidikovac Twin peaks gdje smo napravili par lipih fotografija, nakon toga smo krenuli u Market street. Dok smo prolazili tom ulicom vidili smo pokraj nas kako šeta potpuno gol muškarac sa torbicom preko ramena i zaštitnom kacigom na glavi. Nisam ga uspija slikat jer sam bija u šoku. Nakon šetnje gradom naši domaćini su nad odveli na kolače u Cheese cake fectori, čekali 2 sata na red za stol, ali kad smo ih probali shvatili smo zašto se toliko čeka, savršeni su. Nakon kolača smo otišli na vožnju brodom po zaljevu, ispod mosta Golden Gate pa onda do poznatog zatvora Alcatraz. Posli smo zajedno otišli na večeru, a nakon toga smo krenuli prema gatovima di je u 21:30 počea veličanstveni vatromet u znak neovisnosti SAD-a. Vatromet je traja punih 50 minuta. Na spavanje, 1h je posli ponoći…

 

Dan trideset i prvi

Danas nam je misec dana od kada smo na putu, danas smo cili dan posvetili odmoru i pakiranju jer nam je cilj sutra stić u Los Angeles kod našeg novog domaćina Bane Obrenovića.

Danas je Ivana spremila ručak našim domaćinima Pablu i Nikoli, bili su malo iznenađeni jer smo uspili u njihovom kvartu nać i poznatu vegetu. Veselimo se sutra susretu sa Banetom.

 

Dan trideset i drugi

Krenuli smo prema LA-u oko 9 h, vozili smo uz ocean super cestom hwy 1. Na pola puta do Los Angelesa GS je okrenuo 200.000 km, dalje se vozeći prema LA-u naišli smo na puno morskih lavova. Nakon 11 h i 800 km napokon smo došli kod našeg domaćina Branislava Obrenovića koji me čeka pune 3 godine.

Bane je 2009. također ima tešku prometnu u pustinji Mexica di mu je puka vrat, ključna kost i lopatica, ukupno 14 prijeloma. Ne vozi više velikog GS-a, ali zato on i njegova zaručnica Christine imaju svatko svog GS-a 650, a u garaži imaju još dva. Sutra je plan razgledavanje…

 

Dan trideset i treći

Jutros smo krenuli u razgledavanje LA sa našim domaćinom Banetom. Prvo nas je odvea do katoličke katedrale u LA-u, u njoj smo na slikama među mnogim svecima vidili i našeg poznatog sveca Sv. Alojzija Stepinca, bili smo jako ponosni. Posli crkve smo otišli do Hollywoda i slikali se odma pored poznatog natpisa kojega je teško pronać jer su ceste poput labirinta, a nema natpisa kako tamošnje stanare ne bi uznemiravali brojni turisti. Nakon Hollywooda krenuli smo u ulicu poznatih te Beverly Hills, kvart je predivan i lipo uređen, još smo se posli otišli slikat pored table di završava poznata ruta 66. Navečer smo stigli kući i u goste su nam došli iz San Franciska Pablo i Nikola. Zajedno smo večerali i sutra svi zajedno idemo u Disneyland, još je plan posjet trgovini Akrapovič.

 

Dan trideset i četvrti

Buđenje u 7h, doručak i polazak za Disneyland. Bane, Pablo i Nikola su išli autom a Ivana i ja motorom. Ulaz za jednu osobu je 80$, ali vridi svaki dolar. Disneyland treba jednostavno posjetit, na neke stvari se čeka i sat i po, ali sve je super, npr. 3D Star Wars ili vožnja putevima Indiana Jonesa. Ušli smo u 9h, a izašli smo u 18h i vidili smo oko 70% parka, a ima ih ukupno 2, Disneyland park i Adventure California park.

Navečer je Bane pripremija roštilj, a posli smo otišli u Banetov kvartovski bazen da opustimo mišiće od pustog šetanja i stajanja. Posjet Akrapoviču smo ostavili za pon. a sutra ćemo Bane i ja napravit veliki servis na GS-u ipak sam od zadnjeg servisa preša 15 000 km.

 

Dan trideset i peti

Danas je bija radni i poučni dan, Bane i ja smo radili servis na motoru i prvi put sam štela ventile na motoru. Prominija smo svičice, filter zraka, filter ulja, ulje u motoru i getribi, jedino nismo uspili prominit ulje u kardanu jer su veliki meštri na zadnjem servisu zeznuli navoje i sada nemogu odvidat čep za ulit ulje. Isto su mi zeznuli i navoje na livom poklopcu ventila, od prije su mi slomili bočne zaštite za vjetar, te su sve vide previše zategnuli jer nisu imali vrimena radit sa kilo ključem pa udri sa zračnim pištoljem, ostalih mana motor nema bez obzira na svojih 200 000 km. Nakon servisa smo se prošetali i otišli u Vijetnamski restoran. Navecer smo prošetali do mora, plaže su pješčane i pune upozorenja za Tsunamije. Sutra planiramo otić na večer Dalmatinaca u hrvatski klubu u San Pedru, planiram se vidit sa Grbom i Patrikom da i zaželim sritan put kroz Rusiju.

 

Dan trideset i šesti

Jutros smo Ivana i ja krenuli do Mexica, čuli smo da je u gradu Tijuana nekakav festival umjetnosti pa smo se zaletili to pogledat. Do tamo nam je trebalo 140 km, ušli smo u Mexico bez ikakve kontrole i zaustavljanja, ali natrag ipak bilo kontrole i gužve. Šetali smo po gradu 3 sata i krenuli natrag da bi navečer stigli otić na večer Dalmatinaca i napokon se vidit sa Grbom i Patrikom. Grba mi je da adresu, mail od gospodina Bezmalinoviča i njegov mob.

Jutros prije polaska za Mexico zva sam gosp. Bezmalinoviča i Grbu, sla im mailove međutim nitko mi nije odgovora,a i telefoni su bili netočni. Ipak Ivana, Bane i ja smo krenuli na adresu koju sam dobija od Grbe. Ponija sam poklone za njih i za Dalmatince međutim isprid Hrvatskog doma nema nikoga. Bane me odveo do Hrvatskog restorana Ante’s di nam simpatična konobarica podrijeklom iz Komiže kaže da je Dalmatinska večer bila danas od 12-17 i to na skroz drugoj adresi. Da je tamo bija neki mršavi momak, žut i koji isto putuje sa motorom. Prepostavljam da je to bija Patrik, pita sam za Grbu kaže da je bija samo jedan. Ostali smo večerati kod nje u restoranu pa natrag 45 km kući do Baneta. Ne mogu virovat da je u jednom trenutku bilo 6 putnika na motorima u tri grupe iz Hrvatske i da se niko s nikim nije susrea. Ima samo volju, ali eto…na ovom putu sam vidija kako se iseljeni Hrvati drže skupa i pomažu, a mi od doma i ne baš.

 

Dan trideset i sedmi

Danas smo Ivana, Bane i ja otišli do tvrtke Akrapovic. Tamo nas je dočeka Michael Larkin, kad je glavni manager Akrapoviča za SAD vidija da moj motor ima preko 200.000 km jednostavno je kleknua i poljubija ga u auspuh. On inače vozi kawasaki gtr 1400 i od 2008-2011 je napravija 100.000 km i kladija se sa kolegom kad nekog sretne ko ima veći prosjek od njega da će taj motor poljubit u auspuh. Kolega radi zajedno sa njim pa nije moga izbjeć okladu.

Kasnije smo napravili par zajedničkih fotografija sa cilim timom koji radi u LA-u. Pozdravili smo se sa svima pa tako i sa Banetom koji je bija izvrstan domaćin.Vodija nas je svugdi, svaki dan smo imali doručak, ručak, večeru, desert… Napravija mi je servis, kupija mi sve dijelove, filtere, ulja i nije tija uzet pare jer kaže 3 godine sam čeka da dođeš. Još jedan put veliko hvala Banetu, bila mi je čast upoznati ga, njega i njegovu zaručnicu Christine.

Ivana i ja krenuli smo prema Williamsu u Arizoni, opet smo vozili rutom 66, dijelom kojeg nismo odvozili kad smo išli prema San Francisku. Naišli smo na grad Oatman, grad prepun divljih magaraca koji šetaju slobodno. 100 km prije cilja nas je uvatila velika kiša, kad smo došlo našli smo jeftin smještaj za 50$ i sutra krećemo za Grand Canyon.

 

Dan trideset i osmi

Uputili smo se prema Grand Canyonu. Ulaz u nacionalni park iznosi 25$ za dvi osobe, park je ogroman i ima se šta vidit. Sam se park nalazi na 2100 metara nadmorske visine i kroz kanjon prolazi rijeka Colorado koja se nalazi na 600 metara nadmorske visine. Temperatura je bila ugodna, a maximalna temperatura nikada ne prelazi 35 stupnjeva. Nakon Grand Canyona krenuli smo dalje prema gradu Gallup. Na putu prema gradu skrenuli smo posjetit Barringerov krater, misto di je prije 49.000 god. pa komet promjera 45 metara koji je napravija ogroman krater promjera 1.200 metara. Krater izgleda zapanjujuće, za napravit toliku rupu meteoru je trebalo manje od 2 sekunde. Nakon kratera krenuli smo prema cilju, ušli u New Mexico i sad smo u gradu Gallup. Danas smo prešli samo 600 km, ali smo zato vidili puno toga. Sutra planiramo posjetit “vanzemaljace” u Roswellu jer je na službenim stranicama FBI. 20.5.2011 potvrđen pad NLO koji se desija 1947. Idemo provjerit tu informaciju.

 

Dan trideset i deveti

Probudil se tek oko 10h… prvenstveno zato što su vlakovi cilu noć prolazili 30 metara od našeg prozora. Sad sam svatija zašto je smještaj samo 50$. Na brzinu smo se spakirali i krenuli u potjeru za vanzemaljacima. Do Roswella smo vozili 500 km, zadnjih 250 km nema ničega, ni pumpnih stanica, ni sela, ništa… sami pašnjaci i puno krava. Uvatila nas je nenormalno velika kiša tih 250 km, kad smo ušli u grad kiša je stala, a grad je u međuvremenu poplavija i večina cesta je bilo zatvoreno. Pronašli smo muzej UFO, karta je koštala 10$ za dvi osobe. Na ulazu, kad su nas vidili kako smo mokri, blagajnica je rekla da im je ovo prva kiša nakon 5 miseci i da joj se svi vesele bez obzira na poplavu.

Muzej je bija interesantan, izloženo je puno dokaza, fotografija i svjedočenja o vanzemaljcima. Na moment sam pomislija na te vanzemaljce i u stvari su ka i mi, avanturisti samo sa drugog svita. Po izlazu iz muzeja opet je udarija pljusak, sili smo na motor i odvozili još 200 km po užasno jakoj kiši i vitru. Jedva smo stigli u Denver u Texasu, mali gradić isprid kojega ima bezbroj bušotina nafte. I ovdi je sve poplavljeno i auta jedva voze kroz lokve, ali svi su ka veseli šta napokon pada. Sutra idemo dalje prema Dallasu.

Dan četrdeseti

Sinoć sam dobija mail od Putnika, obavjestija me je da nastavlja dalje put po SAD-u jer njegov partner mora kući radi poslovnih obaveza. Tija je da se nađemo i odvozimo jedan dio zajedno, ali vozimo se u skroz suprotnim smjerovim, ja prema Floridi, a on prema Aljasci. Drago mi je da se javija i želim mu sritan put te da uspješno završi Panamericu. Ivana i ja smo po planu krenuli za Dallas, do Dallasa smo odvozili u komadu 750 km i stali u grad koji se zove McKinney. Tamo smo posjetili kopiju Supetra, rič je o luksuznom kvartu koji je napravljen u Dalmatinskom stilu. Kvart je sagradija multimilijarder Jeffry Blackart koji je napravija crkvicu ka u Supetru i veliki zvonik, sagrađeno je još 10-tak velikih kuća koje su prodane isto milijunašima. Međutim kvart se ne zove ni Dalmacija, ni Supetar nego Adriatica,ima bračkih, ali i dosta talijanskih motiva. Isprid velikog zvonika prodaju se proizvodi od meda, šparoge, lubenice, breskve itd. Međutim niko od prodavača ne zna ni za Hrvatsku ni za Supetar, čudili su se kad sam im reka da je investitor napravija kopiju crkve iz Supetra. U Adriatici smo se zadržali 2h, prolazeći kroz Texas vidija sam oko 300 km obrađene pustinje, sve se navodnjava i obrađuje, ovdi ljudi obrađuju pustinju, a šta bi tek da imaju Sinjsko polje kojeg mi jedva da taknemo. Sada smo u gradu Mt. Vernon i danas smo prišli 850 km. Sutra idemo dalje prema Floridi.

Dan četrdeset i prvi

Danas smo krenuli prema Floridi. Međutim skrenuli smo malo prema sjeveru, točnije u Memphis. Tamo smo posjetili kuću od Elvisa Presleya, ulaznica za kuću kralja košta 35$ po osobi. Za tu cijenu imate ulaz u sve prostorije osim u sobu u kojoj je umro, obitelj je iz osobnih razloga zabranila da se to misto ne posjećuje. Kuća je zaista lipa i sve je autentično, u velikom dvorištu se također nalazi i njegov grob. Nakon obilaska kuće otišli smo posjetit muzej njegovih vozila i su super ima od Mercedesa, Ferraria, Rolce-Roysa do velikih američkih kabrioleta. Nakon auta otišli smo pogledat i dva njegova privatna aviona, jedan ima čak i sobu, salu za sastanke… a drugi je dosta manji. Nakon toga išli smo u posjet muzeju i sve je to u cijeni karte i tu smo potrošili 3h. Puna nam je bila glava Elvisa sili smo na GS-a i napravili još 180 km, sada smo u gradu Tupelo. Sutra planiramo napravit 1.100 km i stić do Orlandana Floridi. Tamo bi se treba nać sa Igorom Mužicem njegov kontakt mi je da Nikola Baran NBA 163. Hvala Nikola.

 

Dan čedrdeset i drugi

Danas je bilo iscrpljujuće, vozili smo 12 sati i prešli 1100 km. Stigli smo do Orlanda, prvo nam je riknila navigacija pa nas je cilim putem pratila kiša. Oko 22 h po lokalnom vrimenu stigli smo u kafić kojega drži brat od našeg domaćina. Na nesriću domaćin Igor nije moga doći, nešto mu je iskrslo pa nas je posla svom bratu Micku Mužiću. Stigli smo isprid restorana, čujem naš jezik, sve naši, masu svita, nešto se slavi. Svira muzika uživo jede se prasetina, pije se rakija, međutim nas ka da ne primjećuju. Nitko da da ruku i pita odakle vi sa ST tablicama na Floridi, ne mogu virovat da ne vide kockice na kacigama i motoru. Kad evo gazde Micka, Mick je inače iz Rijeke, ovdi živi i radi punih 20 god. Pitam ga za smještaj i nažalost kaže da već ima neke goste pa sam ja reka da nema problema da ćemo ić u motel. Nego kako smo vozili cili dan i nismo stigli jest pitam ga imali šta da nam da za pojest, vidim svi čupaju po prasetini. Kad eto pošalje nam on konobaricu, pojedemo punjene paprike, gulaš i dva pića za 30$. Pitam ja gazdu šta se slavi, kaže bosanski Srbi slave krštenje. Tad mi je bilo jasno zašto niko ne reagira na ST tablice i šahovnice na kacigi. Platili smo račun i krenuli pronać prenoćiste. Našli smo nekakav motel za 50$ samo da zaspemo, piše da ima bazen, a u stvari bara puna žaba. Sutra Miami…

 

Dan četrdeset i treći

Jedva smo čekali napustit ovaj smještaj i krenuli smo prema Miamiju, nakon 400 km stigli smo u Miami South Beach. Smješteni smo u hotelu Howard Jonshon. Iza hotela je odma kilometarska pješčana plaža, more je baš toplo, ali kupanja nema jer su veliki valovi, hotel smo platili 100$ šta i nije puno kad je npr. u Zagrebu u Mouvie Pub-u isto 500 kn. Miami kažu da je najnaseljeniji grad u SAD-u, ima 2 milijuna stanovnika, a godišnje ga posjeti 9 milijuna turista i to sve na 92 kilometra kvadratna. Kažu i da je 3. najopasniji grad u SAD-u… Navečer smo otišli u podrum hotela di imaju praonicu, oprali smo i osušili dvi mašine robe za samo 5$. Sutra je plan razgledavanje…

 

Dan čedrdeset i četvrti

Danas smo odmarali, nismo imali više snage tako da smo ostali u hotelu i rješavali povratak doma. Najviše vrimena sam potrošija na organizaciju cargo prijevoza. Cargo više ne radin sa James Cargo Services Ltd iz Londona nego sa tvrtkom Demars Intenational Inc. od Deana Dujmovića iz NY.

Večeras smo gledali malo vijesti i evo redom šta se dalo vidit: 1. Tinejđer od 17 godina napravija tulum u svojoj kući dok su mu na katu bili ubijeni roditelji, koje je naravno prije tuluma ubija čekićem; 2. Djevojka 25 god. išla u trgovinu i ubijena je sa tri metka, upuca je netko iz jurećeg auta; 3. Nestala cura nakon subotnjeg partija, pretražuju obalu i kontejnere; 4. Slučaj jedne majke ubojice svoje bebe je najveći hit. Baš onu večer kad smo mi bili u Orlandu puštena je iz zatvora, vidili smo masu policije na konjima, u autima, helihoptere i nismo znali o čemu se radi do danas. Ona je ubila svoju ćer od 2 godine i držala je 31 dan u gepeku od auta te je tek nakon 31 dan njena majka prijavila nestanak svoje unuke ne sluteći da je mrtva u gepeku svoje ćeri. Vjerojatno radi nedostataka dokaza ta majka ubojica je puštena i sad policija od straha odmazde naroda joj pruža zaštitu. I sad joj je jedna tv kuća ponudila 1.000 000 $ za intervju, totalna ludnica ova Amerika. Sutra krećemo za Key West najjuzniju točku SAD-a.

 

Dan četrdeset i peti

Danas smo se zamalo doslovno zapalili! Evo i kako, napunija sam pun rezervoar benzina sve zaveza, pritega i po planu krenija za Key West. Dok sam vozija Miamiom osjetim miris benzina, pomislin prepunija sam ga, gledan na odušak di obično poteče kad ga prelijem, međutim nema ništa. Nastavim vozit dalje, a ono i dalje smrdi, mislija sam stat će smrdit, međutim smrdi sve više i u vožnji opipam di je pumpa goriva kad ono sve mokro od benzine. Stanem sa strane obrišem i opet upalim motor kad ponovo počne curiti i kapa mi po livom kolinu auspuha. Brzo ga ugasim, uzmem Ivani iz ruku bocu sa vodom i brže bolje prolijem po tom mistu di je curilo gorivo. U tom trenutku pomislin vani je skoro 40 stupnjeva, u rezervaru 35 litara benzina bila bi to eksplozija da bi Amerikanci odmah optužili Hrvatsku za teroristički napad, dvoje Hrvata samoubojica u centru Miamia. Odma potražin pomoć u prvoj kući di smo stali kad ono sjedište Baywatch, nazovemo prvi BMW servis koji je daleko samo 30 km, zovemo i šlep službu koja je došla za 30 min. Šlepu smo platili 130$, a servisu kažu da je otiša jedan dio pumpe benzina, ali da moraju prominit cilu i još elektroniku pumpe benzina, bez obzira šta je ona ispravna. Sve u svemu montaža i djelovi sa porezom 767$, pomislija sam da se stara pumpa dosta i napumpala, bilo je vrime da svom GS-u kupim novo srce, zaslužija je.

Nakon 3 sata sve je gotovo, moj GS sada ima Miamijevo srce. Ekipa u servisu je oduševljena kilometražom i jedan od njih me prijavija Bmw-u Amerike di će mi iz BMW-a poslat nekakvu plaketu jer sam proša više od 100.000 milja. Zbog iznenadnih troškova i izgubljenih 5 sati odlučujemo odustati od Key Westa i vozimo prema New Yorku. Prišli smo samo 400 km i sada smo na miestu di bi svaki motorista tija biti da je u Americi, u Daytona Beach! Pojeli smo super BBQ i ujutro krećemo dalje prema New Yorku imamo još oko 1400 km. Planiramo tamo stić u četvrtak.

 

Dan četrdeset i šesti

Jutros smo nakon doručka otišli pogledat Daytona Beach i svratili smo do najveće dućana Harley Davidsona na svitu. To je jedan od 6 velikih dućana najvećeg svjetskog dilera Bruce Rossmayera, Bruce je umra prije dvi godine i sada njegova ćer vodi posal. U razgedavanju dućana smo bili 3 sata, ima preko 300 motora, a na vrhu zgrade je veliki servis. Među motorima su bili Hoss Boss od 606 ks i Daytona Boss sa motorom od helihoptera koji radi na kerozin, a nije poznato koliko ima konja. Nakon razgledavanja odvozili smo 1000 km i sada smo u gradu Roamoke u Virginiji. Do NY tj. Ivana Mikasa u Port Washingtonu imamo još ravno 700 km. Sutra mislimo obići Bijelu kuću u Washingtonu, spavamo u hotelu Red Carpet za 35$, nemamo tuš nego koristimo veliku čašu coca cole od 1 litre i sa njom se polivamo jer u tu cijenu tuš nije uključen.

 

Dan četrdeset i sedmi

Danas pokret prema “kući”, u stvari u NY kod Ivana Mikasa od kojeg je sve i krenulo. Nakon 300 km skrenuli smo u grad Washington, već pomalo priblizavajući se bijeloj kući vidili smo masu policije na križanjima. Napokon smo joj se približili, vidim skretanje za ulaz u nju, međutim svugdi puste zabrane, ali sam se napravija lud i skrenem pravo na ulaz. Odjednom se iz zemlje diže zeljezni zid visine 1.20 cm, vojska izlazi iz portirnice i kažu mi da se smjesta okrenem. Tija sam im nešto reć, ali bez rasprave inzistiraju da se maknem.

Ništa, odemo dalje ulicom koja vodi paralelno sa bijelom kućom opet znakovi zabrane, ali ja lipo na nogostup da Ivana može slikat, prvi fotoaparat i taman je trebala slikat sa mob. kad dotrči policajac od 2 m i zapuhanim glasom kaže ovdi nije dozvoljeno parkiranje ni zadržavanje i da se odma maknemo. Taman mu počnem objašnjavat da smo iz Hrvatske tako da Ivana može slikat kad on bezobrazno potira Ivanu, uozbilji se ko magarac kad piša, gleda me ravno u oči i kaže imaš 5 sekundi da se pomakneš ili ću te privest i oduzet ti kameru. Ja skinem kacigu, lipo ga pozdravim, a on već na 3. sekundi… čovik odbrojava ka nekakva bomba koja će eksplodirat. Na petoj sam već bija na drugoj strani, a on se podignute glave vratija u svoju portirnicu.

Nakon Washingtona smo otišli na aerodrom JFK prominit karte za nas dvoje. Umisto da letimo sutra uzeli smo za 2.8. tako da imamo vrimena rješit cargo za GS-a. U Londonu nam je rekla da je minjanje karte 800 kn, a ovdi nam je naplatilo 800 po osobi plus 100 kn provizije, ukupno 1800 kn. Sad smo kod Ivana i osjećamo se ka doma…

 

Dan četrdeset i osmi

Sinoć je bilo pakleno vruće spavat, ujutro smo krenuli prema gradu Orange Lake, do tamo smo imali 140 km, a vozili smo 5 sati. Bila je kolona od 90 km i jedva smo stigli. Morali smo stat u Bronxu popit nešto jer je bilo neizdrživo vruće, a i na GS-u je skočila temperatura. U Orange Lake idemo u posjet legedarnoj tvornici Orange County Choppers. Tvornica je ogromna, dozvolili su nam malo posnimit garažu di su snimali za Discovery. U sklopu tvornice imaju i veliki dućan u kojemu ima 30- tak motora, svi iz njihovog serijala. Uživo izgledaju poput umjetničkih djela, manager tvornice nam se javija pošto je vidija da smo stigli iz Europe, dozvolija nam je slikavanje isprid i poklonija nam je jednu plaketu.

Dosli smo kuci oko 20h i Mikas mi kaže da je čua kako ljudi pričaju da je danas bija toplotni udar, na suncu + 47 i da se to ne pamti u zadnjih 100 god. zato je i nama bilo tako vruće. Sad je 23 h i trenutno je 34. U NY su nezamislivo velike gužve i loše ceste ne bi ste virovali kolike rupe i grbe. Zbog velikih i neprestanih gužvi nemoguće ih je uopće održavat. Za sutra još nemam plan, ovisno o vrimenu…

 

Dan četrdeset i deveti

Danas smo uzeli slobodan dan. Još me zva i gospodin Grek, predsjednik BMW Kluba Americe da dođem na 39-ti BMW Moa Rally u Bloomsburg, grad u državi Pennsylvania na. Ispriča sam se gosp. Greku, ali jednostavno nisam ima volje danas vozit 280 km do tog grada pa još 280 km natrag, a ni financije nisu to mogle podnit. Odmarali smo i prepakiravali stvari koje idu sa motorom u cargo, a koje idu sa nama u avion. U ponediljak vodim motor u cargo i još triba definirat točnu cijenu. Sutra ćemo se još malo provozat sa GS-om jer u cargo ga triba dovest na rezervi radi transporta.

 

Dan pedeseti

Završili smo sa pakiranjem i napokon sve složili, nakon slaganja otišli smo se malo provozat po kvartu di smo smješteni tj. po Port Washingtonu. Vidili smo predivne kuće i naišli na pješčanu plažu koja je bila puna uginulih rakova u oklopima koji vise podsjećaju na nekakve vanzemaljce. Nismo se kupali nego smo krenuli dalje u razgledavanje. Usput smo išli u veliki super market i kupili spizu za večeru, kupili smo velike bifteke koje je Mikas peka na grillu. Sutra ujutro u 9:00 moramo biti u Astoriji kod Deana pa vodimo GS-a na aerodrom. Nadam se da će Dean bit umjeren sa cijenom…

 

Dan pedeset i prvi

Jutro provedeno u Deanovoj cargo tvrtki Dermas, on se odma uvatija papira oko motora. Dean je inače veliki ljubitelj BMW motora ima ih ukupno 9. Kaže meni Dean; “evo moj motor ja vozim 35 godina, a star je 65 i nikako da se pokvari, a ti na svom 210.000 km to ti je kvaliteta, a ne ovi Kawasaki i KTM.” Kažem nije ti to Kawasaki to je KTM, a o kojem ti to pričaš KTM-u. “Ma ovom momku iz Hrvatske nešto puklo na 40.000 km pa smo ga šlepali iz Colorada do NY,u utorak mu brodom šaljem motor za Ploče”. Kad ja malo bolje pogledam vidim prometnu od Dominika, momka šta je iša na put sa Putnikom. Na forumu nisam vidija da piše da mu je bloka KTM, nego da je naglo prekinua put radi poslovnih obaveza pa nisam siguran o čemu se točno radi, uglavnom motor je šlepan sa kamionom oko 3.000 km znači da stvarno nije u voznom stanju. Ja uvik pišem šta se desi, ako sam se sudarija ja to snimim ili pukne guma, rikne pumpa benzine nema se šta kriti… Valjda će se saznat šta je bilo, bitno je da čoviku nije ništa i KTM će se valjda popravit možda je još i pod garancijom.

Nakon rješavanja papira otišli smo doma kod Deana, pokaziva mi je slike svog starog BMW-a, razna vozila koja je sla Ceci, Lupinu, Braći Karić, Zoranu Livaji itd. Posli smo otišli u cargo i ostavili motor, kupili nove španere, riješili dokumentaciju za opasan teret, na kraju svega nas je odvea na večeru i provoza po NY. Cili dan smo proveli sa njim i lik je prva liga. Cijena carga za motor iz NY za London će me koštat 1800$, a motor leti 28.07., mi letimo 2.8. za London.

 

Dan pedeset i drugi

Jutros smo Ivana i ja opet otišli do kvarta Astorije da bi platili Deanu carg, otišli smo do njegove banke i da sam im karticu, osobnu i putovnicu, međutim nisam uspija podignuti toliku gotovinu. Nije mi ništa drugo preostalo nego bankomat, ali uspija sam dobit samo 400$, nakon banke Dean nas je odveo na ručak u Poljski restoran, hrana je bila super, a za ”desert” nam je ponudija svoj motor na raspolaganje. Tako da smo se Ivana i ja danas cilo popodne vozili po New Yorku i otišli opet u cargo da provjerim situaciju sa motorom. Motor je na paleti i dobro je vezan, tražija sam da ga još oblipe sa onom prozirnom folijom i večeras bi ga trebali poslat na carinu.

Osim sto nam je Dean da svoj motor zamislite da je i Ivani da 100$ da sebi nešto kupi. Čudo od čovika daš mu 400$, a on ti da motor, odvede te na ručak i pokloni ti 100$. Većeras sam uspija dignit još 500$ sa bankomata i Mikas će mi posudit jos 900$ tako da ću sutra Deanu isplatiti sve. Jos nešto, Dean je 1985. doveo svog starog BMW-a iz Rijeke u NY i vozija se po NY sa Riječkim YU tablicama davne 1985.

 

Dan pedeset i treći

Danas smo napokon platili račun u cijelosti, sad je motor na carini i čeka se da carina odradi svoj dio posla i pregleda motora. Nakon plaćanja računa posjetili smo BMW Manthattan, posli smo se otišli prošetat po Manhattanu i vratili smo se doma oko 22h.

Interesantno je da u ova skoro 2 mjeseca po Americi nismo vidili čovika da puši, druga stvar, u Americi uopće nema auta marke Peugeot, Renault, Fiat, Opel, Alfa Romeo, Citroen, ta auta uopće ne postoje na ovom tržištu ali zato ima BMW-a, Mercedesa, Honde, Toyote, Hyundai itd. BMW motori i automobili su jeftiniji u Americi nego u Njemačkoj, tako mi kaže prodavač i pokazuje mi cijenu novoga GTL-a sa 6 cilindara i svom opremom košta 26.300$. Sutra bi moj GS treba letit za London, ali čisto sumnjam, vidit ćemo.

 

Dan pedeset i četvrti

 

Dan pedeset i peti

Danas smo cili dan proveli u razgledavanju Manhattana i uvik ima nešto novo i zanimljivo. Manhattan živi 24h dnevno, puno je turista, taksista, policije, gužve… Bili smo do restoranu Planet Hollywood, usput sreli čovika koji nasrid ulice prodaje Obama kondome, sićan se da smo zadnji put smo sreli golog kauboja, a danas golu kaubojku, parila je ajme meni. Šetajući stigli smo na Time Squarea, bili smo i u najvećoj trgovinom na svitu Macy’s. Iako smo u Americi sve šta uzmete u ruku je made in China, sve osim Oakley naočala koje su i dalje made in USA. GS je još na carini, nadam se da će sutra poletit, jer ako sutra ne krene neće ni u subotu, ni nedilju, a mi krecemo u ponediljak. Valjda će Dean uspit riješiti da ga carina sutra pusti.

 

Dan pedeset i šesti

Danas smo cili dan proveli u Port Washingtonu, malo nam je skupo svaki dan plaćat vlak 29$ koji vozi 45 min do Manhattana. Ivana je prala robu i slagali smo stvari za avion, imamo puno prtljage tako kad dođemo u London tribat će nam dosta sriće da uspijemo to sve nabacat na GS-a. Moram vam reć neke interesantne stvari, naime mi smo proputovali 18.000 km kroz Ameriku i prošli smo samo kroz jedan tunel izlazeći iz Washingtona. Kroz cilu Ameriku dizel gorivo je skuplje od benzina, dizeli su samo kamioni i veliki pick-apovi, oni imaju teoriju voziš kamion znači zarađuješ pa moš i plaćat više. Bane mi je reka kako u Kaliforniji nema kriminalnih karijera ka kod nas, tri puta napraviš kazneno dijelo i dobiješ doživotnu robiju, a u Texasu ako nosiš oružje samo ga tribaš nosit na vidljivom mistu.

 

Dan pedeset i sedmi

Danas smo bili u noćnom obilasku NY, prvo smo Ivana i ja pojeli pizzu dok smo čekali sat vrimena vlak do Astorije. Do tamo smo putovali 45 min pa smo jos čekali sat i po Deana, on nas je odvea na predivna mista za snimanje i slikavanje NY. Još nas nas je odvea na hamburger i pošto je već bilo 1 h iza ponoći Dean nam je da svoje auto za otić doma u Port Washington i da ujutro dođem po njega pa zajedno odemo na carinu da pokušamo ubrzat postupak carga. Pokušat ćemo da mi daju prometnu jer mi sutra letimo za London i bilo bi dobro da imam prometnu prije negoli krenem za London.

 

Dan pedeset i osmi

Jutros smo oko 8 h krenuli prema Deanovom uredu kako bi mu vratija auto i krenili na carinu da riješimo dokumentaciju. Kad smo stigli u ured Deana nije bilo jer je već otiša na aerodrom da to završi. Nazva sam ga i on kaže da je upravo dobija prometnu i da se nađemo kod njega doma. Sve nam je da šta znaći da je na carini završilo sve kako triba, odbacija nas je na vlak i otišli smo do Mikasa. Spakirali smo stvari i Mikas nas je odvea na aerodrom, iako smo krenuli 3 h prije leta jedva smo stigli, jer je bilo je jako nevrime i velika krupa, ceste su bile potopljene. Nako 6 sati leta evo nas u Londonu jako smo umorni, nismo spavali skoro 20h. Idemo sada nać hotel i čekat da stigne GS.

 

Dan pedeset i deveti

Našli smo hotel odma blizu aerodroma, Ibis hotel, te sam hotele koristija kada sam iša za Marocco i Tunis, bili su prilično jeftini, ali ovo je ipak London. Platili smo 100 kn vožnju autobusom do hotela koja je trajala 15 min, otprilike 10 km. Cijena hotela bez doručka, bez wifi i bez fena za kosu iznosi 690 kn, sve ostalo se dodatno plaća. Soba mala, jedva stanemo u nju. Jutros smo bili stvarno umorni i baš nam je bila potriba šta prije ić leć. Jedva su nam dali sobu u 10 ujutro jer po pravilu je ne daju prije 15. Doručak se plaća 65 kn po osobi, a ako želite wifi u sobi isto 65 kn po danu. Imaju aparat za punjenje mob. pomislija sam super jer nemamo njihove adaptere, ali kad i to se plaća 15 kn po ure. Blažena Amerika, Dean mi je posla mail da bi GS treba sutra stić sutra u 11h po Londonskom vrimenu, jedva čekam da ga upalim i krenem prema lijepoj našoj!

60./ Dan šedeseti

Danas je bija dan pun obaveza, nisam cilu noć spava misleći oče li GS stić i oću li ga moć podignit odma isti dan. Uvatija sam taksistu na recepciji i zamolija ga da nazove DHL cargo da provjeri jeli GS stiga, kažu da je i da moram na carinu riješit papire. Taksist, inače Indijac Bal, nas vodi do carine i lipo zamoli carinicu da nam pokuša danas šta prije rješit papire. Ona kaže da će pokušat i da će se javit za tri sata. Bal nas ponovno vrati u hotel i sve naplati 30£/255 kn. Bili smo u sobi dok me Bal nije nazva i reka da su gotovi papiri, idemo na aerodrom po motor.

Prvo smo morali ić po papire na carinu, a uslugu za rješavanje papira sam platija 127£/1100kn. Od carine me opet taxi vozija do aerodroma, stigli smo na aerodrom i za to sam da 20£/170 kn. Vidim GS-a, ali mi ga ne daju, kažu da ga moraju utovarit u kamion i odvest na carinu te da ga mogu tek tamo pokupit. Ponovno zovem Bal-a da dođe po mene, on nazove ženu šta je riješavala papire i kaže da je ovo ludost da opet moram radi nje platit taxi 20£, ona se ispričala i pristala na to da će ona pokrit trošak. Stigli smo na carinu, puno pravila i protokola, morali smo obuć reflektirajuće prsluke i u pratnji securitya doć isprid hale… napokon mi viljuškar dovede GS-a i počnem ga raspakirat, spojin bateriju i upali iz prve! Pokupili smo ga oko 17h i do 23 h smo bili po Londonu. Vidili smo Big Ben, kraljevsku palaču, veliko londonsko oko, katedralu di su se Princ i Kate vjenčali, Picadili… sve u svemu lipo, luksuzno i skupo. Sada se pakiramo i za sutra je plan 1200 km stić do Rosenheme u Njemačkoj di nas dočekuje nas domaćin Davor, momak koji u zadnje 3 godine putuje sa Georgom i Helgom.

Dan šesdeset i prvi

Jutros smo se probudili u 6h, padala je jaka kiša, posložili smo sve stvari i krenuli prema Davoru. Izgubili smo 2 h dok smo izašli iz Londona i oslobodili se velike gužve na autoputu. Jaka kiša nas je pratila cilim putem, a zadnjih 100 km Engleske bilo je i guste magle. Trajekt za Francusku smo čekali sat vrimena, a put je traja sat ipo. Na trajektu smo upoznali Francuza sa GS-om koji je bija tri dana u Londonu i na putu je kući za Pariz. Osim njega je tu bila i ekipa od 3 Engleza koji su krenuli na put motorima po Europi, put će im trajat 10 dana. Nakon trajekta smo odvozili još nekakvih 600 km i u 22h smo sišli sa auto puta u jedan gradić 150 km prije Stuttgarta. Tamo smo večerali i upoznali simpatičnog konobara koji je podrijeklom sa Kosova, vodija nas je nać smještaj u hotelu, međutim svi su bili zatvoreni,mora se vratit na posal pa je zva svog rođaka da nam dalje pomogne. Rođak je uspija nać hotel i uvjerit recepcionerku da spusti cijenu sa 100€ na 55€. Hvala im na tome, hvala i Davoru šta se ponudija da spavamo večeras kod njega, međutim stvarno nismo mogli stić. Sutra ujutro mi je Škorput zakaza servis na 210 000 km u Munchenu, međutim Ivana i ja palimo direktno doma. Za sutra imamo odradit 1300 km, danas 900 km. Dolazak je planiran za petak, 5.8. u BMW MK Split na adresi Ozaljska 12.

 

The End!

Danas se prošlo točno 2 miseca od kad smo Ivana i ja otišli na put. Jutros smo krenuli u 8 h prema Splitu, vozili smo 14 h i prešli 1.350 km. Isprid BMW MK Split su me dočekali dragi mi prijatelji kojih sam se od srca zaželija. Pripremili su mi roštilj i odličan fažol odn. gravče na tavče, baš sam se ka čovik najea i s guštom napriča sa prijateljima. U 3 h Ivana i ja smo se još raspakiravali, ovo šta vidite na slici je nekakvih 70 % stvari šta nam je bilo na motoru, GS je okrenija 211000 km i spreman je na daljnje avanture. Putovanje je bilo predivno…

 

Ruta 2011 America – Rezime

Broj dana putovanja = 61; Prijeenih kilometri = 20.000; Cijena avio karata = 1.100 €; Cijena carga za motor = 2.500 €; Ostali troškovi = 5.000 €; Besplatni smještaj = 43 dana; Plaćeni smještaj = 17 dana; Provedeno dana na motoru = 29; Provedeni dani odmora = 32

Putovanje je bilo predivno. Ivana i ja smo krenuli na put, a da nikoga nismo poznavali, nismo znali ni rutu, ni šta ćemo točno posjetit. Sve se odvijalo samo od sebe, svi ljudi koji su nas ugostili kroz Ameriku prvi put smo ih vidili u životu. Kontakti nisu išli priko Hrvatskih društava iseljenika ni konzulata ni nikakvih državnih institucija nego priko običnih ljudi, mojih prijatelja, time su nova prijateljstva puno lipša i toplija. Spavali smo kod ljudi u njihovim domovima, a neki su nam dali i svoj krevet dok su oni spavali na kaučima.

Kad pogledam da smo od 61 dana 43 dana spavali besplatno kod ljudi koje smo prvi put vidili shvaćam da je to ogroman dar i da nešto valjda i vridimo jer u životu su najvridniji kontakti i ljudi,puno vridniji od novaca. Šator nismo ni ponili, ne zato šta nismo avanturisti, Ivana i ja smo dokazali da možemo i u šatoru spavat, ali kad ste u mogućnosti platit jeftin hotel i više od 50 % puta spavat kod nekog besplatno onda je bespotrebno i ono malo mista na motoru popunit šatorom, vrićama za spavanje i ostalom kamperskom opremom. Neki vole biti izvidači pa spavaju u šatoroma, neki nemaju para, a idu na put pa tako štede, neki odrađuju kilometre i kupe naljepnice država, neki vole utrke pa se vrte u krug, nije bitno, glavno je da si pronaša ono šta te veseli i triba uživat u tome.

Mnogi ne znaju pa misle da nije neka avantura vozit kroz Ameriku, ali to je veliko prostranstvo i po sredini je malo naseljena, ni priroda nije pitoma ka kod nas, često upadnete u olujna nevrimena, tornada i jake kiše. Bilo di da napravite 20.000 km u manje od misec dana avantura je, avantura je ić sam sa suprugom na jednom motoru. Banalna probijena guma, nemaš nikog, sami ste, kad ste dvojica sa 2 motora puno je lakše. Moja putovanja nisu više “odrađivanja” šta sam prije radija, to je sada potpuni užitak. Želim Vam svima da putujete i da proputujete više od 200.000 km, upoznate druge zemlje, kulture i steknete nove prijatelje širom svita jer mislim da je to najveće bogatstvo. Za bilo kakve savjete ili pitanja stojim vam ka i do sada na raspolaganju.

You don't have permission to register