Nevoljama u Pakistanu međutim nije bilo kraja. Prolazivši kroz sela u brdima, europske su bajkere neki ljudi bez ikakva razloga gađali kamenjem.
– Uistinu ne znam što im je bilo, bacali su nas kamenje valjda radi zabave. Srećom, nije bilo ozbiljnih posljedica, nikome se od nas ništa nije dogodilo – priča nam Rakela.
Do Indije nisu došli istoga dana nego su morali stati i čekati da na cesti ne bude – vode. Zbog kiše se dogodila naime neočekivana situacija, cesta je ‘poplivala’ i nije se moglo zbog bujice voziti dalje.
Inače su ceste problem u Pakistanu. Rubovi su na nekim dijelovima upali u pijesak, a preko ceste znaju protrčati i divlje deve. Vidjeli su na putu i prevrnutih autobusa te opasnih mjesta gdje je vjetar nabacao pijesak stvarajući nanose na cesti. Bili su međutim stalno oprezni i kočili na vrijeme.
Daje šlape, hoće čizme
Čekajući da na cesti ne bude vode, spavali su četvrtu noć pod vedrim nebom u Pakistanu. Idućeg jutra ih je probudio neznanac u tradicionalnoj nošnji koji je želio trgovati. Bio je potpuno sam i nenaoružan, ali je obukao motociklističke Rakeline čizme i ponudio mu u zamjenu svoje stare, skoro raspadnute šlape.
Željan i Georg su se na brzinu podigli iz vreća za spavanje i pridošlici kazali da nisu raspoloženi za bilo kavku trampu… Srećom, poslušao ih je i nakon kraće rasprave nastavio svojim putem.
– To su stvarno situacije gdje čovjek ne zna kako će na kraju završiti. Moš mislit, tip ti dođe negdje sa brda usred Pakistana i hoće stare šlape minjat za čizme. S druge strane, ljubazno smo ali odlučno odbili, iako ni samo nismo znali kako će ragirati. Šta znaš, mogao je i pozvati prijatelje sa oružjem pa smo u brdima mogli ostati bez ičega. Ipak, sve je dobro prošlo – kaže Rakela.
Neposredno prije granice sa Indijom su stali u jednom selu i djeci dali kemijske na poklon. Bilo im je žao vidjeti da mališani i ne znaju s njima baratati ni pisati. Osim toga, neki vojnici prije graničnog prelaza nisu uopće prepoznali da ih se snima video kamerom, nego su stajali mirno smatrajući da ih motoristi – fotografiraju. Uz sve te nevolje, ističe Rakela, u Pakistanu su naišli i na dosta ljubazne vojnike i ljude.
Spas u Indiji
Ulazak u Indiju je značio spas što se sigurnosti tiče. Problema nije bilo iako su carinici pažljivo pretresli i njih i motore jer se zna dogoditi da neki žele proći granicu sa skrivenom drogom.
U Indiji ih je međutim sačekao drugi problem u obliku totalnog nereda na cesti. Naviknuti na europske ceste, Georg, Darko i Željan su ostali zabezeknuti kada su svako malo ravno na njih iz suprotnoga smjera dolazila tri vozila i potpuno zakrčila njihovu traku.
– Trubili su usput ka blesavi, nije ih opće bilo briga što voze po našoj strani ceste. Nemaju stvarno pardona, idu na tebe i trube pa se ti misli šta ćeš – sa smješkom priča Rakela.
Dva Hrvata i dvoje Austrijanaca su brzo shvatili kako se ponašati. Odlučili su voziti sporije i naprosto se uklanjati sa strane kada iz suprotnoga smjera stigne par automobila. Osim na cesti, Indijci su prijazni i susretljivi ljudi. Uglavnom vote Tata vozila svih vrsta i gabarita, s time da na cesti ima puno trokolica. Gužve su u gradovima neopisive i nije se lako tu snalaziti.
Uz cestu su vidjeli dosta ljudi kako leže i sjede na zelenim površinama, piju čaj, igraju na šah ili na karte i pričaju. Preko internet caffea su onda pisali mailove kući u Hrvatsku i Austriju da jave da su živi i zdravi. Proradili su i mobilni telefoni pa je Rakela predsjedniku MK Fjaka Hrvoju Dujmoviću slao poruke kako su bez posljedica prošli Pakistan i sada im je dobro u Indiji.
Ajme onome tko ubije kravu
U Indiji je krava sveta životinja i slobodno šetaju po gradu. Ako uđe u restoran, ne možeš joj ništa. Onaj tko namjerno ubije kravu, dobije 14 godine zatvora pa se ti misli. Ranije je važilo pravilo – ako je udariš, sijeku ti jezik…
Teško do hotela
Dojmile su ih posebno uniforme djece u školama. Svaka škola ima svoje odore, pa je bilo malo neobično vidjeti kako skupine njih u raznim uniformama prolazi gradom. Na cestama u Indiji ima dosta majmuna i krava. Vozači dobro znaju da ne smiju udariti u svete životinje krave s time da su posebno oprezni oni sa trokolicama. Kraj krave voze sporije što mogu da je ne bi izazvali ili iznervirali. Ukoliko ona krene na njih, prevrnula bi ne baš stabilnu trokolicu, što se znalo događati – rekli su im lokalni stanovnici.
Indijci imaju uglavnom stare motore te Honda i Yamaha skutere. Vidjeli su i dosta Royal Enfield motocikala koji su oduvijek zaštitni znak na prometnicama u Indiji.
Čistoća u toj zemlji nije baš na zavidnom nivou, zrak je težak, vrućina velika. Uvečer su imali problema sa traženjem mjesta za spavanje. Nitko ih nije htio primiti u hotel i opravdanje je uvijek bilo isto – nema mjesta. Zapravo ih nisu htjeli primiti iz straha…
Rakela je sličan problem imao u Španjolskoj pa se dosjetio triku. Ostavio je grupu par ulica dalje, skinuo crno motociklističko odijelo i kacigu i onda sam otišao do jednog hotela. Rezervirao je sobu i onda pozvao ostale…
Vlasniku na početku nije bilo pravo, no dobro su se s njim slagali već nakon par sati. Vidjevši da su normalni turisti, on im je dozvolio da motore parkiraju unutar zgrade hotela.
Sutradan se avantura nastavila u pravcu Nepala, a jedna ih je epizoda nasmijala do suza… U vožnji po gradu su prolazili uz kockasti stari autobus pun putnika. Jednom je djetetu valjda bilo slabo, pa mu je majka gurnula glavu kroz prozor. Mali je bio blijed i naglo povratio – ravno Georgu na vjetrobran od motora.
– Šta ćeš, ditetu je bilo slabo, ali smo se isto nasmijali kako je, kao da je gađao, pogodio vjetrobran Georgovog BMW-a. Obrisao je on to brzo pa smo požurili prema Nepalu – govori Rakela.