Ideja da se na motorima krene od Splita do najsjevernije točke Europe Nordkappa, pala mi je na pamet odmah nakon što sam se vratio iz Sahare. Na tom sam putu shvatio da uživam u cestovnoj avanturi i htio sam opet negdje otići. Kad sam kasnije spomenuo ostalima iz našeg kluba MK Fjaka da se spremam na Nordkapp, odmah su se javili Leo Bučić, Slavko Jakopčević i potpredsjednik Hrvoje Perić Amigo.
Njima se ta ideja odmah svidjela, jer isto tako vole duga putovanja. Te je večeri pao dogovor u našem klub house-u Bounty – idemo na Nordkapp, kud puklo da puklo. S obzirom da se radi o putu dugom oko 12 tisuća kilometara, znali smo da neće biti lako.
Duge pripreme
Pripreme su počele mjesecima ranije, a isto smo tako odredili preciznu rutu putovanja. Sva smo četvorica tu sudjelovali i davali prijedloge kako bi nam bilo lakše. Budući da takav pothvat dosta košta, pitali smo za pomoć i sponzore da nam bar pokriju dio puta. Odazvali su se Privredna Banka, Kvarner osiguranje, Udruga veterana domovinskog rata Brodosplit, Građa Solin, TD Estrih, Auto akustika Varnica…
Kad smo konačno nabavili potrebnu opremu i izvadili sve vize za zemlje gdje će nam trebati, nastojali smo preko Interneta doznati šta više o područjima gdje idemo. Isto smo tako znali da se do Nordkappa u Norveškoj može ići lakšim, ali i težim putem.
Odabrali smo onaj teži i duži, preko Rusije, Sibira i Murmanska. U bajkerskom svijetu se posebno cijene vozači koji baš tim ’trnovitim’ putem dođu na Nordkapp. – Nema mjesta gdje mi ne možemo stići – hrabrili smo se stalno, premda smo u podsvijesti znali vrlo dobro koliko je opasno ići na motorima 12 tisuća kilometara kroz manje-više nepoznate zemlje…
S obzirom da smo sva četvorica zaposleni, trebalo je riješiti i taj problem, uzeti godišnji odmor ili slobodne dane. Kad je napokon sve bilo sređeno, s nestrpljenjem smo čekali dan polaska. Noć uoči putovanja sam zaspao mirno, nadajući se kako će naša avantura završiti sretno.
Nakrcani stvarima
Na dan polaska je ispraćaj bio, naravno, ispred Bountya. Došlo je 50-ak ljudi među kojim su bili članovi MK Fjaka, naši prijatelji, poznanici i članovi obitelji. Moj BMW GS 1200 Adventure je bio spreman i nakrcan stvarima. Amigo je isto tako opteretio svoju Hondu CBR 1100 XX, a slično su izgledali Leova Yamaha FJR 1300 te Slavkova Yamaha Fazer 1000. Nakon pozdravljanja sa svima smo sjeli na naše ’limene konje’, stavili kacige, dali gasa i naprosto odjurili…
Iz Splita smo krenuli sredinom lipnja, pa je vrućina bila velika. Ja sam odmah na početku imao nevolja jer sam od uzbuđenja zaboravio napuniti gorivo. Srećom, to sam odmah i brzo sredio. Prvog smo dana zamislili preći 500 km i stići u Beograd. Stoga smo krenuli preko Livna, Bugojna, Viteza i Kaknja do Sarajeva.
U Sarajevu smo se odlučili napraviti prvu pauzu. Izašli smo na baš-čaršiju, pojeli čevape sa kajmakom i fotografirali se. Malo nas je iznenadilo što smo se, barem po zvukovima, osjećali kao da smo u Turskoj. Ljudi su bili susretljivi, ali smo jedva našli restoran gdje toče pivu.
Odmor nije dugo trajao, sjeli smo na motore i krenuli put Srbije. Prije prelaska granice preko Zvornika smo se vozili po divnim šumovitim predjelima, ali su problem predstavljale – krave na cesti. Šetaju se i trče preko ceste kako hoće, pa je trebalo dobro otvoriti oči.
Kombajni kao kuće
Čim smo prešli srpsku granicu, dočekao nas je ‘ljuti’ makadam. Pao je u međuvremenu mrak pa su nam vožnju otežavali kombajni veliki kao kuće. Svjetla na tim cestama nema dovoljno, ali nismo imali problema. Na granici je sve bilo OK, pa smo kasno navečer, nakon 500 pređenih kilometara, ušli u Beograd.
Villa u BeograduNoćili smo u vili lokalnog poduzetnika Nikole Sandulovića, nastojeći se što bolje odmoriti. Ujutro smo se dobro najeli i upoznali Zorana Livaju, vlasnika zaštitarske tvrtke ‘Hrabro srce’ koji se upravo spremao motorom na put oko svijeta. Računao je na nevolje pa je sobom poveo dva kombija logistike.
Mi nismo imali logistiku, ali smo bilo odlučni da obavimo ’zadatak’ – dođemo do Nordkappa i tamo stavimo naljepnicu MK Fjaka, da svi znaju da su Splićani bili na krajnjem sjeveru Europe.
U prolazu kroz Beograd smo imali prvih problema. Budući da smo imali splitske tablice i na sebi oznake (kolore) MK Fjaka Split, neke je vozače to posebno iritiralo. Kad bi stali na semaforu, neki su nam Beograđani kroz prozor automobila vikali – što je hrvatske p…., prodali ste Gotovinu Haagu?
Najviše je agresije pokazao neki vozač Audija A8 koji nas je skoro izgurao sa ceste. Nismo reagirali jer izbora nije bilo, bilo kakav sukob nije dolazio u obzir. Ali, shvatili smo, očito splitske face nekima nisu po volji u glavnom gradu Srbije.
Loše rumunjske ceste
Napustili smo Srbiju i ušli u Rumunjsku gdje nas je dočekala paklena vrućina. Tih je dana od topline umrlo 16 ljudi u Rumunjskoj, a dodatne probleme nam je stvarala očajna cesta. Gledali smo oko sebe tu bijedu Temišvara – kuće su im u lošem stanju, infrastruktura na najnižem nivou.
Na jednom prijelazu preko pruge smo vidjeli bizarnu scenu – vlakovođa je zaustavio prastari vlak nasred tračnica i zaustavio cijeli promet da bi nekoj ženi dao vodu. U Rumunjskoj su osim toga na svakome semaforu prosjaci. Zapanjeni smo bili činjenicom da je ovakva zemlja članica Europske Unije, a Hrvatska nije… Pravo čudo. Ipak, ljudi su u Rumunjskoj ljubazni i spremni pomoći, nema ni traga verbalnom maltretiranju iz Beograda.
Ulaz u Budimpeštu
Iz Temišvara smo došli u Arad, odakle smo krenuli za mađarski grad Szeged. Tu se nismo zaustavljali nego smo odmah produžili za Budimpeštu. U Mađarskoj smo se osjećali kao u Europi, vidi se odmah razlika u odnosu na Rumunjsku.
Bilo smo zadovoljni što smo 450 km iz Beograda do Budimpešte odvozili bez nevolja. Navečer smo Amigo i ja išli jesti u restoran i probali smo njihov specijalitet – komad sirovog mesa na mramornoj ploči na temperaturi od 45 stupnjeva. Bilo je dobro, ali je i račun bio dosta visok.
Spavali smo malo dalje od centra Budimpešte u jednom motelu po cijeni od 18 eura po glavi. Utonuli smo sva četvorica u san, spremajući se za treću dionicu dugu 800 km od Budimpešte do Varšave.